Svetska naučna i druga javnost već odavno se "poklonila" pred pronalascima Nikole Tesle i Mihajla Pupina, naših naučnika koji su zadužili čovečanstvo. A da li znate ko je izmislio podmornicu kada je ona bila samo u Žil Vernovim romanima? Naravno, još jedan "naš" - Ognjeslav Kostović.

Na žalost, pretežno u ruskoj literature, na više mesta je isticano da je Ognjeslav bio "prvi" u mnogo čemu kada je tehnika bla u pitanju. Tako je pronalazač naše gore lista, izumeo prvi vazdušni brod, diližabr. Zatim da je, 1879. izumeo "arborit", po mnogima prvi veštački, sintetički material u svetu. Godine 1911. prvi na svetu konstruisao je leteći čamac, hidroavion. Čovek beskrajne mašte i sposobnosti da tu maštu realizuje u praksi kroz svoje izume, projektovao je i podmornicu. Posadu je činilo osam ljudi, a pokretao ju je motor od 100 konjskih snaga sa unutrašnjim sagorevanjem na tečno gorivo, naravno prvi na svetu, mnogo ranije od nemačkog inženjera Dajmlera. 

Vek pre svih

Ognjeslav 1884. godine konstruisao je "aeronautički telegraf - emisionu stanicu", odnosno signalni balon. Njegov svileni balon je leteo do 300 metara visine, noseći gondola sa posebno moćnim električnim svetiljkama u crvenoj, žutoj i zelenoj boji. Tako su Morzeovom azbukom, odnosno svetlosnim signalima, prenošene poruke na velike daljine. I sve je u osnovi bilo jednostavno: "crvena boja označavala je tačku, bela crticu, a zelena razmak između slova".

I Kostović ne bi bio ono što jeste, da nije rešio i napajanje i upravljanje cele konstrukcije benziskim motorom. Gasnim aparatom, koji je proizvodio vodonik, određivao je visinu balona. Projekat je bio narudžbina ruskog Ministarstva pomorstva, koje je na taj način prvo na svetu dobilo letelicu kojom se moglo upravljati, ali i slati poruke – svetlosne signale na daljinu, što u dobroj meri predstavlja "bežičnu telegrafiju" kada ona još nije bila ni na vidiku.

Vazdušni torpedo

Kostović je svoje pronalske nazivao onako kako ih je on video i doživljavao, pa je tako preteču dirigovanog projektila nazvao – vazdušni torpedo. Sastojao se iz niza povezanih balona koji su se mogli usmeravati u željenom pravcu, protiv neprijatlja, uz primenu benzinskog motora.

Važniji od najvažnijih izum, kažu poznavaoci je Kostovićev benzinski motor. Napravio ga je u vremenu kada je "rodonačelnik benzinskih motora" Dajmler, izradio motor istog tipa. Razlika Dajmlerovog i Kostovićevog motora je u tome što je Srbin konstruisao motor od 100 konjskih snaga i 8 cilindara u tzv"bokser" položaju, dok je Dajmlerov imao jedan cilindar i osam konjskih snaga. Zatim, električno paljenje, hlađenje motora i podmazivanje tarućih površina, su inovacije koje će se naći u proizvodnji svih kasnijih modela benzinskih motora. Kostović je nastojao da sačuva tajnu svog motora za Rusiju, pa se dugo odricao svojih prava.

Tek je 1888. godine prijavio patent motora, koji je na rešenje čekao još pune četiri godine. Sigurno je da razloge zašto je Kostović ostao nekako na istorijskoj margini treba tražiti i u činjenici što je radio za vojsku, gde je konspiracija bila jedna od osnovnih sadržaja svakog od njegovih ugovora, a takav je i sam Ognjeslav bio. Kostovićevi patenti i pronalasci čuvani su u strogoj tajnosti, daleko od očiju svetske javnosti. Tako je izostala i komercijalizacija njegovih patenata.

Savremenici su tvrdili da ta tajnovitost nije bila bez razloga, jer je imao veliki ugled u vojnim i naučnim krugovima Rusije, koji su ga često konsultovali. Kažu da je često bio i na meti stranih špijuna, uz status vojne tajne je i povod što je malo njegovih radova objavljeno u "Sovjetskoj enciklopediji". Pored toga što je bio jedan od inicijatora pokretanja prvog ruskog vazduhoplovnog časopisa "Vazduhoplovatelј", inicirao je i bio predsednik Prvog ruskog vazduhoplovnog društva, kao i osnivač Aerokluba Rusija.

Kostović je autor oko stotinu naučnih otkrića. Sve vreme života u Rusiji slavio je krsnu slavu Svetog Nikolu. Redovan gost za slavskom trpezom bio mu je i slavni naučnik Mendeljejev.

Porodica

Ognjeslav je imao tri kćerke koje je kao male često slao u domovinu, a kada su odrasle trajno su se preselile u Srbiju. Marija, Zora i Evgenija živele su u Beogradu. Jedna njegova kćer se udala za srpskog oficira, a kad je izbio Prvi svetski rat postala je, zajedno sa Nadeždom Petrović, dobrovoljna bolničarka. Za vreme Velikog rata Marija i Zora su sa srpskom vojskom prešle Albaniju. Evakuisane su u Francusku gde su osnovale prihvatilište za srpsku decu. Sam Ognjeslav je poslednji put u poseti Srbiji bio za vreme Balkanskih ratova.

Ognjeslavov mlađi brat Ladislav Kostović bio je ugledni trgovac, privrednik i bankar koji je uživao veliku naklonost kralјice Natalije Obrenović. Bio je počasni konzul Austrougarske u Holandij i nosilac više visokih odlikovanja. A da je i on poneo inovatorski porodični "gen" pokazuje njegovo nastojanje na unapređenju srpske poljoprivrede kroz zalaganje, naravno kao prvi, za upotrebu poljoprivrednih mašina u agraru. Nastanjuje se u Novom Bečeju, gde pred kraj Drugog svetskog rata umire i gde je i sahranjen.

Umro je "Kralj pronalazača"

Naučna i druga javnost Rusije u decembru 1916. povodom smrti opraštala se od Ognjeslava Kostovića sa dužnim pijetetom. Ruske novine su pisale da je "nestao blistav pronalazač i naučnik, čovek koji je iz mnogo razloga zaslužio da buduće generacije pamte njegovu neobičnu sudbinu i naučni podvig". Ognjeslav Kostović je umro u Petrogradu gde je i sahranjen.

Iako je u srpskoj javnosti ovaj veliki pronalazač gotovo potpuno nepoznat, sećanje na njega čuvaju ulice u Zrenjaninu i beogradskoj opštini Lazarevac.