Dok je Evropa s početka 18. veka s racionalizmom uveliko prigrlila kult razuma, u Srbiji se polako budila ideja prosvetiteljstva. Stari kontinent, u jeku procvata građanske svesti, odavno je shvatio da obrazovanje mora biti dostupno svima. U evropskim gradovima već su bile otvorene državne škole – spram ranijih vremena, polako je iščezavao trend u kom je znanje bilo „luksuz“ samo za one sa dubljim džepom i zvučnijim prezimenima. Države su sada same preuzele brigu o obrazovanju budućih generacija.

Školske klupe i udžbenici postajali su bez izuzetka dostupni svakom mališanu. Samim tim, i uslovi obrazovanja bili su, makar na evropskom tlu, jednaki za sve. Što se Srbije tiče, prosvetiteljstvo je s kraja 18. i početka 19. veka postalo misija u kojoj su najveći trag ostavili Dositej Obradović i Vuk Karadžić. Iza ovih imena ostale su dve najznačajnije figure u istoriji srpskog obrazovanja. O onoj trećoj, čije zasluge u ono vreme nisu bile ništa manje, danas nema toliko pomena.

Iako ga je istorija dobro upamtila, ime Teodora Jankovića-Mirijevskog ostalo je u senci dvojice njegovih saboraca. Kao pedagog i filozof, među savremenicima je bio prepoznat po prvim, ali dovoljno važnim koracima ka modernizaciji srpskih i rumunskih škola. Kao savremenik Dositeja, njegova prosvetiteljska misija bila je veoma nalik evropskoj, a reformatorska aktivnost daleko je prevazišla granice Srbije.

Od bistrog dečaka do pionira među učiteljima: kako su škole u Srbiji zapratile evropske trendove

Imućna porodica Janković, poreklom iz Mirijeva kraj Beograda, nastanila se u 18. veku u vojvođanskom Sremu. Tamo je, godine 1741, u Sremskoj Kamenici rođen Teodor Janković. Njegovu bistrinu i pamet roditelji su prepoznali već od malih nogu, te ga najpre šalju u Trivijalnu školu, a potom u Latinsku školu u Sremskim Karlovcima.

Za visoko obrazovanje u ondašnjoj Srbiji Teodor nije imao uslova – otuda se na studije filozofije uputio u Beč. Tamo ostaje i nakon završenog fakulteta, stupivši u službu izvesnog pukovnika Feketija. Kako je obrazovanje završio u zemlji sa već uređenim sistemom (državnog) školstva, Jankovićeve racionalističke ideje uveliko će uticati na njegovo reformatorsko delovanje.

Za to vreme je u njegovoj rodnoj Vojvodini bilo oko 270 škola. Janković ih, međutim, zatiče u prilično nezavidnom stanju. Nastojanja da ih osavremeni započeo je kada je 1773. godine izabran za diretktora srpskih i rumunskih škola u Banatu. Smatrao je pritom da školovanje mora biti organizovano tako da se svakom mališanu, u skladu sa njegovim individualnim sposobnostima, pruži adekvatno znanje.

Ovi pionirski napori urodili su plodom već tri godine kasnije. Zahvaljujući Jankovićevom angažovanju, prve reforme načinjene su donošenjem Školskog ustava za pravoslavne škole. Janković je sam organizovao tečajeve, a već godinu dana kasnije, isti Ustav su preuzele škole i u drugim delovima Habzburške Monarhije – u Ugarskoj, Hrvatskoj, i Slavoniji, gde su većinom bili nastanjeni Srbi.

Temelji modernog vaspitanja skrojeni po viziji filozofa-plemića

Ustav koji je svojim angažovanjem izdejstvovao Teodor Janković bio je u to vreme i prvi napisan na narodnom jeziku. Njime je najpre je propisano da sve škole moraju biti stavljene pod državni nadzor. Pored školskog plana i programa ustanovljene su i kvalifikacije učitelja, a donete su i odredbe o tome kako je učiteljima valjalo postupati prema đacima. Za sve školarce je propisana odgovarajuća starosna dob, a Janković je uz sve to obezbedio izradu novih knjiga i priručnika.

Ovi savremeni udžbenici bili su još jedan korak ka reformisanom obrazovanju. Samim tim, Teodor Janković bio je među prvima zaslužnim za udaranje temelja svemu što danas podrazumevamo pod pojmom moderno školstvo. Imao je u svom radu i podršku carice Marije Terezije, a odjeci njegovih reformi pokazali su se i narednih nekoliko godina – do 1781, broj srpskih i rumunskih škola – kao i đaka koji su ih pohađali – bio je pet puta veći.

Za to vreme, Janković nastavlja rad u Temišvaru kao lični sekretar tamošnjeg episkopa-prosvetitelja. Iz njegovog pera tada su izašli i prva srpska čitanka, ćirilični bukvar i priručnik za učitelje. Jedna od ideja kojom se vodio bila je i da ne prihvati takozvanu latinizaciju srpskih knjiga, a godine 1781. Janković je uputio Bečkom dvoru i referendum o srpskom jeziku i pismu. Kao zaslugu za zalaganja na polju reforme obrazovanja, dobio je naročito odlikovanje kada mu je austrijska država uručila plemićku titulu.

Nastaviće se...

Prosvetiteljska misija Grofa iz Mirijeva - ko je bio Teodor Janković-Mirijevski? (2)