Pavle Marinković (1866 – 1925), poznatiji kao Paja Bunda zbog krzna koje je samo užareno letnje sunce znalo da skine sa njegovih leđa, bio je loš đak. Ipak, to mu nije smetalo da, s jedne strane, odraste u kicoša, laktaša i provodadžiju, a s druge u publicistu i ministra koji je obnovio Pećku patrijaršiju i postavio prvog patrijarha nakon skidanja osmanlijskog jarma.

Beogradski mangup

Familija Marinkovića bila je na dobrom glasu. Pavlov otac Dimitrije bio je ministar i predsednik Senata, dok je majka Velika poticala iz familije Klajn. Sve ovo bila je savršena osnova za velike stvari koje su se očekivale od Pavla Marinkovića i njegovog brata Vojislava (kasnije postaje ugledan političar, osniva Demokratsku stranku i postaje predsednik vlade).

Međutim, Pavle i Vojislav bili su zapravo veoma različiti. Prvi je smatran sramotom za porodicu, a drugi ponosom.

Naravno, još od školskih dana, Pavle Marinković kao da se trudio da svojim ponašanjem iritira roditelje. Vreme je provodio sa mangupima, umesto uglađenog jezika koristio je šatrovački, bio je podsmešljiv, jurio devojke, a voleo je i kocku.

Foto: Muzej pozorišne umetnosti / Milan Jovanović - Paja Bunda iz turske nošnje u frak i cilindar

Čini se da očeve batine ne samo da nisu imale željenu vaspitnu ulogu, već da su samo pogoršavale stvari.

Pavle se, nekako, provlačio kroz gimnaziju do završne godine, ali maturu nikako nije mogao da prođe kod beogradskih profesora. Roditelji, nisu želeli da povlače veze i izgube na svojoj reputaciji zbog sina koji je zastranio, pa su ga poslali u Niš gde je uspeo da gimnaziju i završi. Odmah nakon toga, roditelji ga, 1886. godine šalju u Pariz na studije prava.

Šta se sve dešavalo sa Marinkovićem tokom studentskih dana nije poznato u detalje. Ipak, Pariz ga je izmenio i kultivisao. Otišao je u srpsko-turskoj nošnji, a vratio se noseći odelo po poslednjoj modi, monokl, brkove, bele kamašne, cilindar i... budnu po kojoj će biti prozvan Paja bunda.

Na sve to, Pavle Marinković je dobio i jedan bonus – postao je zainteresovan za politiku.

Foto: Arhiva NBS - Krem beogradskog društva s početka 20. veka

Samo uporno

Prvo nameštenje nakon dolaska iz Francuske, Pavle dobija kao sudski pisar Prvostepenog suda u Užicu. Potom se aktivira i u novinarstvu, te sa grupom prijatelja pokreće dnevni list Red 1894. godine, a piše političke rasprave i za časopis Srpski pregled, sve vreme napadajući radikale i liberale. Njegovi tekstovi bili su fantastično primljeni u narodu. Dovodili su do kafanskih rasprava koje su prerastale u tuče i o njima se svakodnevno govorilo.

Paralelno, Pavle Marinković se laktovima gurao u politiku. Nije prezao da se pojavi na sudskim sporovima (obično onim za koje je vladalo veliko interesovanje), a nije zaobilazio ni sahrane niti svadbe, bez obzira na to da li je bio zvan ili nezvan gost.

Prema svemu sudeći, uspeo je da padne u milost svog oca koji ga ubacuje u diplomatiju. Tako predsednik vlade Vladan Đorđević, Pavla prvo šalje za Rusiju, a zatim u Grčku gde je radio kao otpravnik poslova.

Došavši u Atinu, Pavle čini ozbiljnu grešku. Naime, preuzeo je na sebe ulogu provodadžije i pokušava da dogovori brak mladog srpskog kralja Aleksandra Obrenovića sa jednom grčkom princezom. Nadao se da će na ovaj način doći u milost vladara i sebi obezbediti trajno dobru poziciju.

Avaj. Čim je primio vest o ovim Marinkovićevim radnjama, Vladan Đorđević bio je van sebe od besa i Pavla odmah izbacuje iz diplomatije.

Iako se moglo pomisliti da ovaj skandal označio kraj Paje Bunde, stvari su se odvijala u sasvim drugom pravcu. Marinković lukavo počinje da se predstavlja kao žrtva političkog progona i prelazi u, do juče, protivnički tabor naprednjaka.

Sa Jankom Veselinovićem i Branislavom Nušićem pokreće književni list Zvezda (1898) i počinje da govori i piše protiv vlasti i za i u ime "potlačenog naroda".

Istovremeno, Paja Bunda, daleko od radoznalih očiju, šuruje i sa radikalima, ostavljajući sebi sva vrata otvorenim. Znao je Paja da je "vreme majstorsko rešeto".

Foto: Arhiv NBS / Milan Jovanović - Paja je bio glavni proovdadžija izmeđi Drage Maišin i kralja Aleksandra

Novih 5 minuta

Vodeći se parolom "klin se klinom izbija", Pavle Marinković odlučuje da odigra ponovo na kartu provodadžisanja i Aleksandra Obrenovića upoznaje sa svojom drugaricom iz mladosti Dragom Mašin.

Nakon što je objavljeno da se vladar ženi, srećnijeg čoveka od Paje nije bilo – postaće ministar.

Jurio je Marinković po gradu, šakom i kapom se hvaleći. Umalo je čak dobio i po nosu kada je jednog trgovca uvukao u fijaker kojim se vozio. Konj u zaprezi se poplašio, propeo i umalo prevrnuo fijaker, pa se kočijaš jako ražestio i poterao obojicu u beg.

Nakon venčanja, Marinković postaje ministar prosvete. Iz ove fotelje Marinković je učinio puno pozitivnog – bio je osnivač Etnografskog muzeja, Bogoslovije i Ženske učiteljske škole u Beograda. Ali...

Koliko brzo se uzdigao, još je brže i pao usled dva skandala. Prvo zbog udvaranja ženi kolege ministra i drugo zbog učestvovanja u dvoboju revolverima u kome je povređen slučajni posmatrač.

Ali Paja se nije dao ni ovoga puta. Smislio je da se vrati na poziciju tako što će oženiti Đinu, prijateljicu Drage Mašin koju priroda nije nagradila lepotom do te mere da je niko nije želeo oženiti.

Na ismevanja zbog ove odluke, Paja Bunda je čaršiji odvraćao kratko: "Rošava Đina ministru je fina! Jer ja ću gospodo biti ministar, a vidite vi kako ćete".

A onda se dogodio Majski prevrat. Kralj Aleksandar i kraljica Draga su ubijeni, a sva je prilika da se Marinković izvukao ponajviše zahvaljujući činjenici da je bio van Beograda.

Foto: Arhiv NBS - Prvi broj lista "Pravda"

Džoker igrač

Po dolasku Karađorđevića na vlast 1903. godina Marinković unovčava veze koje je, sve vreme, održavao sa radikalima. Nikola Pašić mu daje novac da pokrene list Pravda i uposli njegov novinarski talenat. Pravda je imala zadatak da napada radikale, ali samo kako bi Pašić i kompanija mogli da pruže virtuozne odbrane i uberu političke poene.

U periodu 1905-1914. Marinković je bio i narodni poslanik. U skupštini je otvorio raspravu "zavereničkom pitanju" koje se ticalo oficira zaverenika protiv vlasti koje je, dakako, u Pravdi zdušno napadao. Marinković se zalagao za prevlast civilne nad vojnom vlašću, a zbog svega ga je 1907. godine, na Terazijama, napala grupa naoružanih oficira.

Zahvaljujući svemu, Pravda je brzo dobila veliku popularnost, a Marinković je za svoje izvanredne uspehe 1914. imenovan za poslanika u Bukureštu, dok je, po završetku Prvog svetskog rata obavljao dužnosti ministra rudarstva, zatim prosvete i na kraju ministra vera.

U ovom periodu Pavle Marinković je zaista zablistao zasenjujući svoje pređašnje skandale.

Kao ministar vera, Marinković odlučuje da obnovi Pećku patrijaršiju, a potom je postavio i prvog patrijarha.

Ovo je, slobodno se može reći, bila kruna Marinkovićeve političke karijere i bilo mu je dosta. Povukao se iz javnosti i otišao da živi u Vrnjačku banju gde je i preminuo 1925. u 59. godini života.