Bio je politički aktivista i socijalista, književni kritičar i publicista, a svojim radom zaslužio je da čitav jedan grad dobije ime po njemu. Svetozar Marković je, u političkom smislu, bio jedna od najznačajnijih ličnosti istorije Srbije u 19. veku. Svojim originalnim idejama, poput one o uređenju države prema načelima samouprave, smatran je glasnikom jednog novog političkog pravca i dramatično je uticao na političke prilike u zemlji. Zbog svega toga našao se na udaru i liberala i konzervativaca, dopao zatvora, ali i ostavio dubok trag u "zemlji seljaka na brdovitom Balkanu".

Srpski kosmopolita

Svetozar Marković rodio se u 1846. godine u mestu Rgotina kod Zaječara. Otac mu je bio državni službenk, pa se porodica često selila. Te 1852. postavljen je za načelnika levačkog sreza pa je Svetozar osnovnu školu završio je malo u Rekovcu, a malo više u Jagodini, gradu koji će kasnije, po njemu, dobiti ime Svetozarevo.

Kako je brzo ostao bez oba roditelja, Svetozara i petoro braće i sestara odgajala je maćeha Marija. Ove okolnosti učinile su da Toza Marković bude ćutljivo dete koje je više volelo da se osami nego li da se druži.

Buntovnički karakter koji je ispoljavao Svetozar Marković nasledio je od svog dede Marka, Kolašinca koji je, kako je sam Svetozar pričao, čitave dve decenije bio hajduk i postao čuven po svojoj prekoj naravi.

Verovatno vođen dedinim genima Marković je o svom rođenju napisao:

"Rodio sam se-bez svoje krivice. Krstili su me i zapisali da pripadam izvesnoj veri i odmah s time natovarili na mene red obvezanosti - bez mog odobrenja. Uveli su me u društvo sa izvesnim običajima i zakonima, propisali mi pravila za svaki korak u životu, ne pitajući da li se ja slažem sa tim istim pravilima. Ako ne priznajem običaje protiv kojih se, može biti, buni moj um i moje osećanje, odmah viču: "Kvari moral, razvraća društvo!" Ako ustajem protiv zakona koji su, može biti, protivni svim mojim pojmovima o pravu i koji, može biti, oduzimaju mi sva prava ličnosti čoveka, odmah viču: "Buntovnik! Vežite ga! Kaznite ga!" Mene pritiskuju i dave sa svih strana, a ja zar da nemam ni toliko prava da rečem: "Ljudi! Ne davite i mene i sebe. Ima mesta za sve nas. Samo dajte da se ovako uredimo".

Nižu realku Svetozar završava u Kragujevcu iz kog je, čim je ugrabio vremena, pešaka preko Crnog vrha dolazio u Jagodinu, a potom 1863. u Beogradu upisuje Tehnički fakultet na Visokoj školi.

Obrazovanje je nastavio u Petrogradu kao stipendista srpske vlade. Stipendiju je zaslužio izuzetnim zalaganjem i učenjem na osnovu kojih su ga profesori nominovali za studije u inostranstvu.

Tu se priključuje radu ruskih revolucionarnih kružoka koji su bili veliki poštovaoci socijaliste Nikolaja Čarniševskog. Zbog ovih aktivnosti biva primoran da napusti Rusiju, pa odlazi u Švajcarsku gde se zainteresovao za naučni socijalizam.

U Tozi je ponovo proradila dedina krv. U svom članku "Srpske obmane" koji je objavljen u novosadskom časopisu "Zastava" 1869. iznosi teške kritike na račun Jovana Ristića i Milivoja Blaznavca. Toza Marković gubi stipendiju i biva primoran da se vrati u Srbiju. 

Foto: Wikipedia

Svetozar Marković ponovo u Beogradu 

Gotovo odmah po povratku u prestonicu Svetozar Marković započinje veoma intenzivno publicističko i političko delovanje. Objavljuje tekstove u raznim časopisima, piše knjige i uključuje se u rad Prve internacionale. Paralelno predvodi više političkih akcija, s jedne strane protiv vladajuće garniture, a s druge akcije za ujedinjenje srpskih zemalja.

Juna 1871. Marković pokreće "Radenik", prvi socijalistički časopis na Balkanu u kome iznosi radikalne političke ideje i oštro govori protiv režima.

Oko Markovića se brzo okupila grupa studenata među kojima se nalazio i Nikola Pašić, budući vođa radikala. Na kongresu Omladine, avgusta 1870. u Novom Sadu, koji je tada bio pod vlašću Austro-Ugarske, Marković predlaže donošenje rezolucije koja bi rešila probleme nacionalnosti u Austro-Ugarskoj i uspostavila načelo slobodnog čovečanstva. Marković je smatrao da svaka nacije mora biti samostalna u svom političkom i društvenom životu, a ne potčinjena nekom drugom. Umesto ideje o ujedinjenju srpskih zemalja pod kišobranom Dušanovog carstva, predlagao je ideju Balkanske federacije – saveza srpskog i dugih balkanskih i južnoslovenskih naroda.

Sve to napravilo je od Svetozara Markovića čoveka koji je bio na stalnoj meti policije.

Marta 1872. naređeno je njegovo hapšenje. Međutim, Markovića su na vreme upozorili, pa je uspeo da pobegne preko Save u Mađarsku i skloni se. Ipak, to nije sprečilo da režim zatvori njegov list "Radenik" pod opravdanjem bogohuljenja i izdaje.

Marković protiv konzervativaca

Tokom izgnanstva Svetozar Marković napisao je delo "Srbija na istoku". Međutim, aprila 1872. godine Mađari mu uskraćuju gostoprimstvo i on se vraća u Jagodinu, a nedugo zatim odlazi u Kragujevac gde 1873. godine pokreće list "Javnost" nastavljajući da iznosi svoje socijalističke ideje.

Isprva, njegove kritike nove konzervativne Vlade bile su blage, ali kako je vreme prolazilo, Marković je brzo oštrio svoje pero sve snažnije se sukobljavajući sa novim režimom. Ponovo su usledila hapšenja od kojih se poslednje dogodilo 8. januara 1874. godine.

Tokom suđenja Marković je uspeo da se odbrani od optužbi da je uvredio Narodnu skupštinu, a zatim je počeo da brani slobodu štampe.

Zbog napada na vlast osuđen je na 18 meseci zatvora. Međutim, kako je za samo suđenje javnost pokazala veliko interesovanje, argumenti koje je iznosio od Svetozara Markovića su stvorili simbol nezadovoljstva prema vlasti koje je raslo u narodu, pa je, uprkos osudi, Toza Marković iz sudnice izašao kao pobednik.

Foto: N. Radovanović

Avaj. Ispostaviće se da je robija u Požarevcu bila previše za ovog mladića krhkog zdravlja. Dobio je tuberkulozu pa mu je kazna prepolovljena. U teškom zdravstvenom stanju Marković odlazi u Trst tražeći leka. Bezuspešno.

Svetozar Marković preminuo je u Trstu 26. februara 1875. u svojoj 29. godini života. Poslednje reči bile su mu: "Zadrži suze i radi za svoj narod".

Sahranjen je u Jagodini, 18 dana nakon smrti, a ovaj grad 1946. godine poneo je ime Svetozarevo i nosio ga sve do 1992. godine.

Naredne 1993. godine izdata je knjiga "100 najznamenitijih Srba" sa biografijama osoba kojima je stručni odbor dodelio ovu laskavu titulu. Ime Svetozara Markovića, tako se našlo rame uz rame sa Stefanom Nemanjom, Svetim Savom, Ruđerom Boškovićem, Dositejom Obradovićem i drugim našim velikanima.

U Beogradu nekoliko ulica, jedan Narodni univerzitet i čuvena Univerzitetska biblioteka nose njegovo ime.