Univerzitetska bibilioteka u Beogradu jedna je od najvećih naučnih biblioteka na Balkanu. Izgrađena je zahvaljujući naporima čuvenog Mihajla Idvorskog Pupina i poslanika Kraljevine SHS u Vašingtonu Slavka Grujuća, i novcu dobijenom od Karnegijeve zadužbne.

Tako je od svojih skromnih početaka, srpskog Liceja i 57.254 sveske, sa kojima je započela, Univerzitetska biblioteka Svetozar Marković prerasla u beogradski Google, riznicu najrazličitijih naučnih znanja sa 1.700.000 publikacija i raširenih ruku dočekuje nove naraštaje.

Profesori za đake

Ideja o ustanovi koja će predstavljati zborno mesto naučnih radova rođena je među profesorima Liceja Kneževine Srbije koji je osnovan 1838. godine. Licej je imao svoju biblioteku u koju su redovno dolazili, kako profesori i učenici ove ustanove, tako i đaci Beogradske gimnazije.

Biblioteka je polako rasla zahvaljujući poklonima učenih Srba, ali i stranim donacijama, a o knjigama se starao dr Janko Šafarik, filolog i profesor istorije u Liceju. Tako je, nakon 12 godina postojanja, biblioteka uspela da sakupi 927 svesaka.

Međutim, Zakonom od 24. septembra 1863., Licej biva pretvoren u Veliku školu. Posledica je bila to da su u Biblioteci zadržane samo stručne publikacije, dok je sve ostalo prešlo u ruke Narodne biblioteke.

Preostala literatura dodatno je raštrkana 1905. prerastanjem Velike škole u Univerzitet, kada su knjige otišle odgovarajućim fakultetima prema oblastima, a najvredniji deo biblioteke pripao je biblioteci Srpskog seminara.

Kako to obično biva, tek nakon dekonstrukcije shvaćeno je da je Univerzitetu neophodna opšta naučna biblioteka. I taman da se stvari postave na zdrave osnove – izbio je Prvi svetski rat.

Foto: Wikipedia / Kongresna biblioteka, Vašington - Mihailo Pupin je jedan od najzaslužnijih za formiranje Univerzitetske biblioteke

Osnivanje Univerzitetske biblioteke

Odmah po završetku Velikog rata, i pre nego što je zvanično osnovana, police Univerzitetske biblioteke počele su da se ponovo pune donacijama iz inostranstva. Januara 1921. godine, profesor dr Pavle Popović počinje inicijativo za ustanovljenje Univerzitetske biblioteke u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Predlog je prihvaćen i sproveden, a upravnik biblioteke koja je smeštena na Filozofskom fakultetu, postaje profesor Uroš Džanić.

Tada se u priču uključuju dr Slavko Grujić i Mihajlo Pupin. Obraćaju se Karnegijevoj zadužbinu u Vašingtonu, a rezultat njihovih napora bio je fantastičan. Srpska vlada dobija 100.000 dolara na poklon kako bi opremila Univerzitetsku biblioteku.

Na sve to, profesor dr Slobodan Jovanović, tadašnji rektor Univerziteta, isposlovao je da država doda još toliko novca kako bi se izgradio zaseban objekat za biblioteku, a Grad Beograd još poklanja zemljište na mestu bivšeg beogradskog hipodroma u današnjem Bulevaru kralja Aleksandra.

Radovima oko izgradnje ustanove rukovodio je Odbor za podizanje biblioteke u čijem sastavu su se nalazili Slobodan Jovanović, rektor Univerziteta, Leo Kapser, predstavnik Karnegijeve zadužbine, Andra Stevanović, Dragutin Đorđević i Nikola Nestorović, arhitekte i profesori Tehničkog fakulteta.

Sve je kulminiralo na dan Sv. Ćirila i Metodija 24. maja 1926. godine, kada je Univerzitetska biblioteka svečano je otvorena.

U znak zahvalnosti, u niši biblioteke postavljena je bista Endrjua Karnegije, a njegovim imenom je nazvana i obližnja ulica.

Profesor Uroš Džonić ostao je na položaju Upravnika do početka Drugog svetskog rata. U radu mu je pomagao Bibliotečki odbor, čiji je predsednik bio prof. dr Pavle Popović. Glavni zadatak Biblioteke bio je "da kao samostalna univerzitetska ustanova pomaže negovanje nauke i u svojstvu naučne biblioteke posluži ne samo studentima i profesorima Beogradskog univerziteta, već i svima onima koji se bave naukom".

Foto: "Politika", 25. maj 1926. godine

Univerzitetska biblioteka preživljava okupaciju

Tokom Drugog svetskog rata, pod nemačkom okupacijom, Biblioteka nije radila sa publikom. Veći deo prostorija zauzela je, za svoje potrebe, nemačka vojska, a samo zahvaljujući naporima radnika Univerzitetske biblioteke sačuvane su knjige i literatura.

Tako je ovaj hram znanja uspeo da pregura teške ratne godine i dočeka oslobođenje. U slobodnom Beogradu, Univerzitetska biblioteka dobija prvu upravnicu Milicu Prodanović, do tada bibliotekarku u ovom zdanju. Već naredne, 1946. godine, kao deo proslave jednog veka od rođenja Svetozara Markovića, Biblioteka dobija naziv: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", koji je sačuvan do danas.

Šezdesetih godina prošlog veka, biblioteka se našla na “slatkim mukama”. Naime, objekat je projektovan za 300.000 knjiga, a literatura je pristizala i stalno je uvećavana. Prvobitno se problem pokušao rešiti adaptacijom nekih prostorija, ali je brzo bilo jasno da to baš i neće ići tako budući da je 1975. godine fond biblioteke nadmašio milion knjiga.

Avaj, Univerzitetska biblioteka dobila je status spomenika kulture pa je svako nadograđivanje objekta bilo nemoguće. Ako ne može u širinu i visinu, može u dubinu. To je bilo rešenje. Odlučeno je da se, 1984. izgradi podzemni magacin na dva nivoa čime je obezbeđeno dovoljno prostora za knjige koje će u Univerzitetsku biblioteku pristići tokom narednih pola veka.

Od 1988. započeta je automatizacija poslovanja Biblioteke i njeno uključenje u Sistem naučno-tehnoloških informacija Jugoslavije. Formiran je elektronski katalog, koji je online dostupan 24 sata dnevno. Odmah po uvođenju Internet servisa u Srbiju i Biblioteka je svojim članovima omogućila pretraživanja, a prvi domaći bibliotečki sajt na Internetu urađen je maja 1996. godine u Univerzitetskoj biblioteci.

Foto: SkyscraperCity - Narodna biblioteka pre Drugog svetskog rata

Pisano blago

Univerzitetska biblioteka u Beogradu među svojim zidovima čuva i veliki broj dragocenih i retkih knjiga i rukopisa.

Neprocenjivu vrednosti čine zbirka rukopisnih, ćirilskih i orijentalnih knjiga. Od ćirilskih rukopisa, kojih sa odlomcima ima 90, najstariji su oni iz 13. veka: odlomak Apostol jevanđelja, pisan na koži, i Psaltir nađen u selu Pecari kod Bele Crkve u Raškoj.

Od brojnih ćirilskih rukopisa pisanih u 14, 15, 16 i 17. veku, najznačajniji su Minej za mart-april iz 1344-1345. godine, najstariji sačuvani prepis Pohvale Sv. Simeunu i Sv. Savi od Teodosija iz druge polovine 14. veka, Četvoro-jevanđelje iz druge polovine 15. veka, baranjski rukopis Dušanovog zakonika sa početka 16. veka i Panegirik pisan 1595. godine u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja.

U zbirci rukopisa na orijentalnim jezicima, kojih je ukupno 397 u 633 knjige, najveći broj je na arapskom (498), na osmanskom (126) i persijskom jeziku (9). Najstariji rukopis datira iz 1206. godine. U fondu se nalazi i zbirka geografskih karata i atlasa koja sadrži stare mape, na kojima su prikazani i naši krajevi. Od starih karti posebnu pažnju privlače bakrorezi - planovi Beograda iz 18. veka.

Univerzitetska biblioteka Svetozar Marković ostaje izvor na kome se napajaju i sa čijeg će izvora piti mnoge generacije žedne znanja, buduće Tesle, Pupini, Pančići, Milankovići...