Vraćajući se jednom prilikom iz Istanbula u London, jedan ugledan gospodin iz Engleske zatekao se u prolazu kroz Beograd. Ovom rutom ga je vozio čuveni Orijent Ekspres, a kada se nakratko iskrcao u prestonici, uhvatio je predaha u isto tako čuvenoj „Grčkoj kraljici“.

Nije prošlo više od nekoliko sati, a ugledni gospodin, istrpevši nenajavljenu provalu besa jednog ogorčenog poručnika, brže-bolje se zaputio nazad u voz. Naime, vest o strančevom dolasku stigla je toga dana i do majora Voje Tankosića. Beograd ga je već znao kao glavnog zaverenika protiv bivšeg kralja, a ovaj put nije propustio da pogazi svoju reč.

Pamtio je major Tankosić kako je dotični Englez još nekoliko godina ranije u novinama izneo nekakvu opasku na račun srpskog naroda. Nju je potom oglasila i ovdašnja štampa, na šta se poručnik našao silno uvređen. Ako ga ikada sretne, zakleo se tada, „tom Vinstonu će pokazati njegovog boga“.

Saznavši da je „taj Vinston“ u Beogradu, „Tankosić je kao bez duše dotrčao do kafane i ispsovao i išamarao nadobudnog Engleza, tako da ga je morala žandarmerija otpratiti do voza“.

Legenda o neočekivanoj dobrodošlici za slučajnog prolaznika

„Nadobudni Englez“ bio je niko drugi do Vinston Čerčil. Incident koji je britanskog premijera koštao kratkog predaha ostao je i u sećanju jednog od najcenjenjijih beogradskih arhitekata.

Uz anegdote iz malo starijeg Beograda, epizoda sa šamarima i psovkama našla se u „Manguplucima oko Kalemegdana“ Aleksandra Deroka. U knjizi još stoji i da je „incident nakon zvaničnih izvinjenja izglađen, a kasnije, zbog karijere koju je načinio Čerčil, o tome se nije smelo ni govoriti“.

Po svemu sudeći, sve se zbilo još davne 1910. godine. Ono što je još valjalo dokučiti jeste da li se uopšte i zbilo, budući da je istoričarima ostavilo zadatak razbijanja mitova.

Ovaj je, pak, postao tek jedan od mnogih sa „nadobudnim Englezom“ u glavnoj ulozi. A na prostoru nekadašnje Jugoslavije, još su se tada plele teorije zavera oko lika i dela Vinstona Čerčila. Britanski premijer je Srbima bio posebno interesantan, pa su se razne (neproverene) priče širile i bez da su – kao što je danas slučaj – zasipale „fidove“ društvenih mreža prosečnog korisnika.

Za imena poput Čerčilovog, činilo se da im današnje tehnologije u ono vreme nisu ni bile potrebne. Još se tada u narodu verovalo da je britanski premijer, zbog batina koje je poneo kao uspomenu iz Beograda, počeo da gaji animozitet zbog ovako neugodnog dočeka. A takvo raspoloženje, kako se ovde logično zaključilo, svakako je kasnije moralo diktirati i premijerove diplomatske poteze.

Kako je britanski premijer postao nesuđeni naslednik srpske krune

Istoričarima nije trebalo dugo da u ovakvim teorijama pronađu rupe. Da je „taj Vinston“ na koga se onako ljutito okomio major Tankosić zaista „popio“ šamare, sva je prilika da bi se oko toga u javnosti podigla grdna prašina.

Naime, Čerčil je 1910. godine već sedeo u britanskoj vladi kao ministar unutrašnjih poslova. Zato je malo verovatno da bi ovakav incident pao u zaborav, a još manje da se o njemu uopšte ne bi smelo govoriti. Sem toga, nije sasvim poznato ni da li je „nadobudni Englez“ (iako je te godine zaista putovao u Istanbul) uopšte posetio Beograd i da li se tom prilikom ukrcao na Orijent Ekspres.

Ipak, u neke od teorija i mitova bili su umešani i pojedini srpski vladari. Takav slučaj beše sa kraljem Milanom Obrenovićem – za vladara koga je, osim kraljevske, pratila i etiketa plejboja, vezuje se priča da je bio Čerčilov otac.

Iako je misterija Čerčilovog porekla možda i najstarija koja se za njega vezuje, pravi poznavaoci istorije i ovde su pronašli „rupe. Doduše, ni čaršijske priče se nisu same od sebe isplele. Srpski kralj i Čerčilova mati su se zaista poznavali, a među njihovim poznanicima iz visokog evropskog društva nije bila nepoznanica da su delili sklonost avanturama.

To je bilo dovoljno da i u devetnaestovekovnoj Srbiji raspali maštu naroda. Mada u ovakav trač isprva nije bilo teško poverovati, dotična teorija (bar što se zvanične istorije tiče) ipak ne pije vodu. Jedinog zrnca istine ima u činjenici da su vladari vazda bili omiljeni akteri romantiziranih drama.