Ada Međica je pravi biser grada Beograda, koji se nalazi između leve obale Save i obale Ade Ciganlije. Do ovog rečnog ostrva obraslog šumom moguće je doći samo čamcima i brodićima. Vekovima granica između država, danas je granica između dve beogradske opštine - Novog Beograda i Čukarice.  

Nekada zapuštena šuma, a danas oaza mira i mesto za odmor i rekreaciju

Ada Međica nije uduvek bila mesto za odmor i rekreaciju. Zbog svog položaja skoro na samoj sredini Save, ova skoro kilometar i po duga rečna ada, bila je granica država, nacija, kultura, vera. Njen strateški značaj posebno se istekao u ratnim sukobima XX veka, kada je bila poprište nekoliko bitaka. U sećanju starijih Beograđana ostalo je i njeno ranije, neobično ime - Ada Zanoga. I pored ove burne istorije, sredinom XX veka ova rečna ada postaje privremeno (ali i trajno) stanište beogradskih entuzijasta i boema koji su na njoj pronašli svoj mirni kutak.

Bilo je to davne 1962. godine, kada je prvu sojenicu na drvetu napravio je arhitekta Peđa Ristić. Upravo njemu dugujemo zahvalnost što ovo malo rajsko ostrvo izgleda baš ovako. Na ovom čarobnom mestu, daleko od gužve, buke i neželjenih pogleda, život udišu punim plućima samo retki srećnici, pošto je odlučeno da se zabrani dalja urbanizacija ovog ekološkog bisera.

Neobičnost stanovnika ove ade ogleda se i u mešavini građevinskih stilova. Tu su sojenice u obliku svemirskog broda, brvnara, kućica iz mašte, splavova sa udobno uređenim kućicama, povezani puteljcima koji vas vode do dve plaže – jedna na gornjem špicu u šumi i peščana na donjem delu. Na ovo ostrvce su se prvo doselili beogradski boemi među kojima su Momo Kapor, glumac Pavle Vujisić, Zuko Džumhur, Desanka Maksimović, a neko vreme ovde je živeo i holivudski producent i beogradska legenda Dobrivoje Tanasijević - Dan Tana.

Međutim, pre dvadesetak godina šume ade su bile zapuštene, a grane prezrelih stabala topola i vrba prestavljala su veliku opasnost za posetioce, sojenice i splavove. Visoka šuma lužnjaka je bila obrasla divljom lozom i bršljenom sa dosta polomnjenih i natrulih stabala. Polovina ade je bila obrasla divljim grožđem i bagremcem. Osim zapuštene šume, na ovom mestu nalazila se ogromna količina otpada i smeća koje su donosile i taložile velike vode ili bacali nesavesni vlasnici splavova i sojenica. Danas je ostrvo zaštićena prirodna celina, obraslo šumom topola, platana, jasena, javora, vrbe, kestena i više od dve stotine stabala hrastove šume stare osam decenija.

Udruženje "Ljubitelja Save i Dunava” ili "sve se može kad se hoće"

Za preporod Ade Međice "krivac" je jedno neobično komšijsko udruženje. Naime, Udruženje "Ljubitelja Save i Dunava" 1999. godine je pristupilo izradi osnove gazdovanja šumama i sanitarnim sečama i u narednih 10 godina uklonilo skoro sva bolesna stabla. Uspostavljen je šumski red i uređen najveći deo površina, pošumljene su zakorovnjene oblasti sa lužnjakom i poljskim jasenom. Briga o Adi Međici poverena je još 1962. godine ovom udruženju koje danas okuplja preko  300 članova, koji su u lepoti Ade našli svoje zadovoljstvo i mir i izgradili 86 sojenica i 202 splava sa kućicama na vodi.

Društvo vodi računa kako ne bi došlo do bespravnog i bahatog korišćenja šume. Redovno se prati pojava biljnih bolesti i štetnih insekata, vodi se računa o zaštiti stabala. Sportski ribolov se većinom odvija na vodi iz čamca, a pošto pripada centralnoj zoni grada Beograda, lov je strogo zabranjen. Na području ade žive retke, ranjive i ugrožene vrste flore i faune, pa su sve šume na području Ade Međice pripadaju šumama visoke zaštitne vrednosti.

Udruženje "Ljubitelja Save i Dunava” se finansira od simboličnih članarina. Kako nema dovoljno novca, ljubitelji ovog mesta se dovijaju na različite načine, a u duhu dobrosusedskih odnosa redovno organizuju volonterske akcije čišćenja, nabavljaju, sade i neguju drveće. Ada Međica je pravi primer da se sve može kad se hoće. Ona je čista, prepuna cveća. Stanari sami odnose smeće, šišaju travu, uređuju rastinje, a betonska staza kojom se može obići krug oko celog ostrva takođe je njihovih ruku delo. Posebno su ponosni na to da imaju gradsku pijaću vodu koja se doprema cevima postavljenim u koritu reke, dok električnu energiju za osnovne potrebe obezbeđuju iz krajnje ekološkog izvora - solarnih panela.

Gostoljubivi savski domaćini

Svi ljubitelji prirode su dobrodošli, bez obzira na to da li imaju splav ili sojenicu, ili su slučajni prolaznci u potrazi za predahom od užurbanog grada. Do Ade je obezbeđen prevoz brodićem koji ide na svakih pola sata preko leta i svakog sata tokom drugih delova godina.

Kada čamac pristane na ovo rajsko ostrvce, mali pontonski most vodi direktno do klupskog restorana, gde je svakoga dana na meniju kuvano jelo iz kotlića i gde će vas dočekati prijatni i ljubazni domaćini. Uz čašicu i par reči, brzo se zaboravlja na vrućinu, gradsku gužvu, brige oko posla, stanje na računu i svakodnevne brige. Sami sa zelenilom i prirodom koja vas okružuje, na uredno podšišanim travnjacima, među sojenicama okruženih drvećem, cvećem i opijeni mirisom ljiljana i kestena. Na svakom koraku oseća se gostoprimstvo domaćina i ljubitelja prirode, što ovo ostrvo čini još primamljivijim.

"Začin je ručku ljubaznost, bez toga, tašto bi bilo skupljanje."  Lejdi Makbet