Postoje razna religijska opredeljenja i veroispovesti, čiji pratioci su, uglavnom, stacionirani na mestima porekla datih religija, njihovoj široj sredini i istorijskim misionarskim poduhvatima. Budizam je nastao na području Indije, odakle se proširilo budističko učenje do Indokine i Mongolske visoravni. Kao što možemo primetiti, Indija, Indokina i Mongolija nisu ni blizu Beograda, pa kako je došlo do izgradnje budističkog hrama u Beogradu?

Ko su pratioci budističke vere kojima je izgrađen hram?

1920-ih godina počinju prva doseljavanja ovog misterioznog naroda koji je često bio mešan sa Kinezima. U pitanju su Kalmici, potomci jednog od mnogih naroda u okviru Mongolskog carstva. Ali nisu dolazili iz Mongolije, već iz mnogo bliže Rusije, sa obala Kaspijskog jezera. Oko 500 stanovnika Kalmikije se doselilo u Srbiju između 1920. i 1923. godine i nastanili su područje Malog Mokrog Luga. U Beogradu su napravili budistički hram i otvorili svoju školu kako bi održali svoj identit daleko od domovine i formirali su Kalmičku koloniju, najveću u Evropi. 

Cigla po ciglu…

Po doseljavanju, Kalmici su izabrali dva predstavnika svog naroda koji bi vodili politiku u ime formirane zajednice. To su bili iskusni vojni pukovnik Abuša Aleksejev i glavni budstički starešina bakša Gavi Džimba Mančuda Borinov. Po uticaju Mančuda i brojih sveštenika koji su se doselili, Kalmici su prvu bogomolju osnovali u septembru, 1923. godine u iznajmljenim prostorijama kuće u Ulici Vojislava Ilića, koja i dan danas postoji. 

1929. godine je završena izgradnja hrama na placu beogradskog industrijalca Miloša Jaćimovića. 12. decembra iste godine je osvešćen hram za čiju priliku je iz Pariza doputuvao duhovni vođa Kalmika u izgnanstvu, bakša Namđal Nimbušev, koji je imao pomoć pri osveštavanju od strane beogradskog bakše Umaljdinova i još dva asistenta sveštenika. 

Nakon izgradnje hrama, on postaje atrakcija i jedna od znamenitosti grada do te mere da čak i ulica u kojoj se nalazio je preimenovana u Budističku ulicu, koja je danas poznata kao Budvanska. Kada je hram počeo sa radom i postao funkcionalan, formiran je Budistički duhovni savet koji je bio veza između svih mesnih Kalmika. Uoči budističkih praznika, Beograd je bio centar okupljanja svih Kalmika iz Srbije i regiona za obeležavanja i proslavu istih. Takođe, u okviru hrama su održavani časovi kalmičkog jezika i budističke veronauke.

Hramu je falio velik broj bogoslužbenih predmeta koje bi trebalo da ima, ali nisu mogli da budu nabavljeni nigde u Evropi. Ali udruženje Kalmika se snašlo tako što su kontaktirali japanskog poslanika u Bukureštu. Preko njega su naručili sve potrebne artifakte i jedan veliki bronzani kip Bude, čije je je osvećenje izvršeno 25. marta, 1934. godine. Godinu dana kasnije, urađena je rekonstrukcija hrama, uz koju je proširen za 38 metara kvadratnih. Nekoliko godina im je bila odobrena i novčana pomoć za sveštenstvo od gradskih vlasti, ali je 1942. godine ta pomoć ukinuta kao licima nesrpske nacionalnosti.

Odlazak Kalmika, a i njihovog hrama iz Beograda

Za vreme Drugog svetskog rata, prilikom bitke za oslobođenje Beograda od Nacističke Nemačke, deo hrama je bio porušen i oštećen. Ubrzo nakon proterivanja Nemaca iz Beograda i neposredno po okončanju rata, Kalmici, u potrazi za boljim životom se sele za SAD. Beogradske vlasti su smatrale da je hram izgubio na vrednosti jer nema više verskih posetilaca i bio je delimično porušen, te je 1950. godine rekonstruisan i pretvoren u dom kulture. Deo prostorija je okupirao i Socijalistički savez radnog naroda.

Ni to nije dugo trajalo jer je na kraju zgradu preuzela radna organizacija Budućnost koja je ceo hram srušila i izgradila potpuno novu dvospratnu zgradu u koju je uselila svoj servis. Nakon toga, u novijoj istoriji Beograda nije zabeleženo postojanje kalmičkih zajednica, te nisu ni građeni novi budistički hramovi, niti nabavljane bilo kakvi religijski rekviziti i relikvije.