30. maja davne 1220. godine, u porodici ruskog kneza Jaroslava Vsevoldoviča na svet je došao knežević Aleksandar. Sa jedva osam godina, poverena mu je zahtevna, „odrasla“ dužnost: nasledio je vlast nad Novgorodskom kneževinom, a već devet godina kasnije stiče sudbonosnu ulogu zaštitnika pravoslavne vere.

Krstaški pohod pape Grgura IX u trinaestom veku za cilj je imao pokoriti ruske zemlje. U jednoj od bitaka kraj reke Neve, Aleksandar, sada dvadesetogodišnji vojskovođa, uspeo je izvojevati pobedu. Tog 15. jula 1240. odlučno se usprotivio napadu Šveđana, osujetivši u daljim borbama nemačke prodore ka ruskoj teritoriji. Od tada Aleksandar nosi prezime Nevski, po reci kraj koje je pokazao impresivne ratne veštine.

Za 43 godine života postao je simbolom borbe za očuvanje pravoslavlja. U svojoj misiji bio je veliki dobročinitelj i graditelj mnogobrojnih crkava. Zavredeo je poštovanje i ostalih slovenskih naroda, a zbog hrišćanskih vrlina kanonizovala ga je Ruska pravoslavna crkva.

U međuvremenu, Aleksandrovo su ime – kao i imena većine svetaca – pratila i predanja o neobičnim natprirodnim pojavama: kao onda kad je ustao iz groba da bi od napada tuđinaca spasao praunuka Dimitrija, ili o čudesnim isceljenjima i neobjašnjivim zgodama kada bi se kraj njegovih moštiju sveće same od sebe palile. Zahvaljujući veličanstvenim podvizima, Aleksandar je postao jednim od najpoštovanijih ruskih kneževa, a kao svetitelja ga 6. decembra slavi i izvestan (doduše, manji) broj porodica u Srbiji.

Ruska bogomolja Beogradu na dar

6 i po vekova nakon vojevanja Nevskog, Srbija se suočavala sa vekovnim tlačenjem od strane Osmanskog carstva. Tokom srpsko-turskih ratova između 1876. i 1878. godine, u zemlju pristiže Dobrovoljački ruski korpus pod zapovedništvom generala Mihaila Černjajeva. Ruski dobrovoljci sa sobom su doneli i pokretnu bogomolju: ona bi pratila vojnike na svim bojištima u Srbiji, ovde su vojnici išli na pričest pred odlazak u boj, a palim ratnicima držana su opela.

Patron crkve bio je Sveti knez Aleksandar Nevski. Konstruisana od gvožđa i platna – pre nalik šatoru nego hramu u pravom smislu te reči – u njoj se nalazio drveni ikonostas, uz sav dodatni inventar koji bi se inače našao u jednoj crkvi. Tokom rata je bogomolja bila smeštena na Dorćolu, tačnije na prostoru današnjeg Studentskog trga kod nekadašnje Velike pijace. Po okončanju borbi i povlačenju ruske vojske, dobrovoljci su je poklonili Srbiji i Beogradu.

Inventar crkve nakon toga je premešten blizu zgrade starog Generalštaba (prostor nekadašnje Velike kasarne). Potom se seli u portu Saborne crkve, da bi napokon skončao u prostorijama Velike škole i Kapetan Mišinog zdanja.

Ipak, žitelji Dorćola još su tokom rata došli na ideju kako bi i oni želeli imati svoju crkvu. 1876. godine formiran je odbor posvećen tom pitanju, da bi godinu dana kasnije, na potezu današnjih ulica Dubrovačke, Skenderbegove i Cara Dušana, od drvene konstrukcije ispunjene opekom bio izgrađen omanji, skromni hram.

Kako se na istom prostoru već nalazila pokretna ruska crkva, i novoizgrađena je po ugledu na nju ponela ime Aleksandra Nevskog. Tako je i Dorćol te godine dobio svoj hram, koji su vernici posećivali narednih 14 godina.

Odjeci ratova i urbanizacije: zbog čega je nova crkva građena više od 30 godina?

Tokom narednih par decenija, Dorćol je – baš poput cele prestonice – počeo dobijati novi izgled. Od nekadašnjeg vidikovca sa dućanima načičkanim ulicama, do kraja 19. veka već se rapidno širio. Dolaskom novih stanovnika, ispostavilo se da skromna crkvica više nije mogla zadovoljiti potrebe rastućeg broja vernika.

Pritom, Gradska opština imala je u planu i sprovođenje urbanizacije ovog dela grada. To je, s druge strane, dovelo u pitanje sudbinu hrama Aleksandra Nevskog. Godine 1891. odlučeno je da on bude srušen, uprkos protivljenju čelnika Srpske Pravoslavne Crkve.

Umesto hrama je na tom mestu sagrađena škola. Uz to, odluka je pala i da se započne sa izgradnjom nove i veće crkve, i to u neposrednoj blizini lokacije na kojoj se nalazila njena prethodnica. Tri godine kasnije, na uglu ulica Cara Dušana i Dobračine nikli su temelji novog hrama, a osveštao ih je tadašnji Mitropolit beogradski Mihailo.

Sam početak gradnje, ipak, nije tekao glatko. Najpre su prilikom kopanja temelja pronađeni ostaci rimske kaldrme na dubini od tek 5 metara. Dalje radove osujetile su podzemne vode: temelji su tom prilikom popucali, i sve do 1912. godine izgradnja je ponovo ostala pod znakom pitanja.

U međuvremenu, predstolonaslednik Aleksandar I Karađorđević – tada zvanični zapovednik Prve armije srpske vojske – vodio je borce tokom Balkanskih ratova. Karađorđević je inače Svetog Aleksandra Nevskog smatrao svojim zaštitnikom, i 13. maja 1912. godine novi kamen temeljac postavio je on lično. Predviđeno je da crkva bude sagrađena na prostoru današnje Skenderbegove, Francuske i ulica Dositejeve i Dušanove, dok je plan sačinila Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta u Srbiji sa diplomom tek otvorenog arhitektonskog odseka Tehničkog fakulteta u Beogradu.

Spletom daljih društveno-političkih okolnosti (od izbijanja Prvog svetskog rata do stvaranja države SHS), izgradnja je ponovo morala sačekati bolje dane. Nastavljena je tek 1927. godine, uz nešto izmenjen prvobitni plan. Nacrt Jelisavete Načić preradile su arhitekte Pera Popović i Vasilije Androsov, i tek je treća sreća hramu donela konačni završetak radova.

Gradnja crkve Svetog Aleksandra Nevskog okončana je između 1928. i 1929. godine. A 23. novembra 1930. Patrijarh srpski Varnava osvetio je novopodignuti hram. Aleksandar Karađorđević, sada već u svojstvu Njegovog Kraljevskog Visočanstva, i ovoga puta prisustvovao osvećenju. Tom prilikom hramu je poklonio ikonu kneza Aleksandra Nevskog, crkvena ulazna vrata, veliki polijelej, te mermerni ikonostas sa tronovima za kralja i arhijereje.

Hram optočen fragmentima istorijskog mozaika Srbije

Spletom različitih okolnosti – od kojih je na većinu bilo nemoguće uticati – put od temelja do kupole hrama bio je popločan brojnim poteškoćama. Uprkos tome, već sam pogled na njegove zidove ostavlja dojam divljenja i poštovanja. Dovoljno je zagledati se u spoljašnjost i fasadu: zidovi od veštačkog kamena sa raskošnom dekoracijom nepogrešivo bude asocijaciju na izgled srednjevekovnih srpskih manastira. Replike ornamenata sačinjene su po ugledu na njih, kao i kompletna arhitektura koja nosi uticaje vizantijskog stila gradnje.

I dok je izgradnja od samog početka bila obojena senkama ratova, iste te senke ostavile su trag blizu oltara sa severne strane hrama. Na ovom mestu počivaju 242 borca poginula tokom šestoaprilskog bombardovanja Beograda, nakon što je Nemačka u Drugom svetskom ratu izvršila napad na Srbiju.

Delići istorijskog mozaika još su brojniji unutar hrama. Oslikane kistom ruskog umetnika Borisa Seljanka, unutrašnja vrata krase slike Kosovka devojka i Filip Višnjić. Iz Seljankove radionice potekle su i ikone sa mermernog ikonostasa, istog koji je crkvi darovao Aleksandar Karađorđević.

A nešto dalje, ka severnoj apsidi (polukružnom delu oltara sa zadnje strane hrama), smeštena je ikona Svetog kneza Lazara. Uz preostale ikone srpskih vladara – doduše, u nešto manjem formatu – sve ih je u tehnici ulja na platnu naslikao Jovan Bijelić.

Još dva su srpska vladara u hramu pronašla svoja mesta: spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću postavljen je u crkvenoj pevnici, dok se spomen-ploča kralju Petru I Oslobodiocu nalazi u severnoj apsidi. Zasluženo poštovanje ukazano je i ruskim dobrovoljcima i caru Nikolaju II Romanovu (spomen-ploča u južnoj apsidi), te borcima poginulim u oslobodilačkim ratovima od 1876. do 1918. Godine.

Moderni dragulj Dorćola – verski svetionik i čuvar nacionalnog nasleđa

Od druge polovine prošlog veka, crkva Svetog Aleksandra Nevskog postaje jednim od „istinski duhovno-misionarskih centara Beograda“. Po izgradnji parohijskog doma 1964. godine, u okviru hrama se počinje organizovati sve veći broj verskih aktivnosti. Arhitekte Danko Popović i Milan Milovanović kasnije će konstruisati novi parohijski dom, da bi 1985. godine sa radom otpočela i Pravoslavna misionarska škola.

Počev od predavanja na temu osnova pravoslavne vere, Škola vremenom postaje mesto sve raznovrsnijih sadržaja. Od učenja iz oblasti dogmatike, liturgike, istorije Srpske Pravoslavne Crkve ili savremenog hrišćanskog života, do danas su pri hramu otvorene i škola kaligrafije i horskog crkvenog pojanja.

Sa ukupno 5 parohija, 5 aktivnih sveštenika i 2 đakona, crkva zvanično pripada Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj Srpske Pravoslavne Crkve. Tokom više od veka postojanja – računajući i prve, mada neuspešne pokušaje gradnje – hram prevashodno odražava tradiciju rusko-srpskog prijateljstva. A otkad je nasledio skromnu pokretnu crkvu postaje i svojevrsno duhovno pribežište Dorćolaca, i dalje čuvajući deo istorije srpskog naroda i ovdašnje nacionalne tradicije.