Od nebrojenih beogradskih zdanja u kamenu i betonu, većina ih, možemo reći, deli sličnu sudbinu. Pregrmevši trenutke ovdašnje burne istorije, uprkos vekovima razaranja pokazala su se neuništivim.

Mada skromnije po veličini od, recimo, Kalemegdana ili  Gardoš kule, među arhitekturom koja pleni poglede svakako su i beogradske javne česme. Pa iako ih nećemo usporediti sa velelepnim građevinama što suvereno odolevaju vremenu, to ne znači da ne predstavljaju zaostavštinu vrednu pomena. Napojiti žedne tokom vrelih letnjih meseci – Beograđane, ali i putnike namernike – bila je osnovna i njihova praktična namena, i prvi put su iz njih varošani zahvatili vode još u 15. veku.

I u to vreme su javne česme bile među pravim vajarskim remek-delima. Od onih starijih, doduše, većine danas više nema, ali se među njima ipak izdvojila jedna od "najneuništivijih". Pretrpevši dva rušenja i tri uskrsnuća, Delijska česma je ostala prepoznatljivi simbol grada.

Prva i druga Delijska česma – savremenice turske vojske

Ova česma je možda i jedina koja je uspela doživeti čak tri reinkarnacije. Izgled i mesto tokom vekova jeste menjala, ali dobro znano ime zadržalo se do danas.

A ono se pre svega vezuje za prvobitnu lokaciju česme. Naime, na prostoru između današnjih ulica Uskočke, Vuka Karadžića i Knez Mihajlove, nalazio se, u vreme Turaka, Delijski konak. U njemu su živele delije – konjanici turske vojske, a javna česma sagrađena ispred konaka nazvana je Delijska česma.

U vreme kada je podignuta – 1843. godine – česma je dobila još dva neformalna imena: Gospodarska, odnosno Knjaževa česma, po svome graditelju, knezu Aleksandru Karađorđeviću. Od Delijskog konaka u međuvremenu nije ostalo tragova (na njegovom mestu sada je zadužbina Nikole Spasića), ali govori se da je on u 18. veku bio među najimpozantnijim građevinama u centru grada.

Foto: Arhivska fotografija - Delijska česma iz 1867. godine

Po snimcima nastalim godine 1876., za njime po tom pitanju nije zaostajala ni Delijska česma. Od belog mermera i šestouganog oblika, na svakoj njenoj strani nalazio se po jedan otvor za oticanje vode. I sve dok godine 1982. prestonicom nije potekla voda iz Beogradskog vodovoda, oko česme su se okupljali Beograđani točeći vodu za piće.

O sudbini prve Delijske česme zna se da je istrajala nepunih 50 godina. Srušena je 1889., i na istom mestu tad je izgrađena druga, zadržavši prethodno ime.

Ista, samo malo drugačija – treća Delijska česma

Druga Delijska česma bila je još kraćeg veka nego prva. Ponovo je žrtvovana 1913., prilikom kopanja temelja za izgradnju Srpske akademije nauka i umetnosti. Naredne 74 godine, o njoj će svedočiti isključivo retke fotografije staroga Beograda.

A na sledeću svoju reinkarnaciju morala je pričekati do 1987. godine. U to vreme, velika rekonstrukcija ulice Kneza Mihaila započeta je uz ideju da se ponovo izgradi česma po ugledu na Delijsku. Gradski urbanisti raspisali su konkurs za idejno rešenje, a pobedu je odneo nacrt čuvenog arhitekte Aleksandra Deroka.

Foto: Aleksandar Deroko - Projekat rekonstruckije Delijske česme, koji je usvojen, ali nije ostvaren

Zbog, kako se navodi, "neshvatljive moderne urbanističke politike", realizacija Derokovog projekta, međutim, nikada nije sprovedena. Ideja je bila da treća česma ponese izgled obe svoje prethodnice, ali naposletku se – na uglu Čika Ljubine i Ulice Kneza Mihaila – našla česma koja jedva da podseća na predlog slavnog arhitekte.

Od tada pa do danas, nešto modernijeg i jednostavnijeg izgleda, Delijska česma ostaje kao ne jednom, ne dvaput, već tri puta vaskrsli simbol Beograda. Među stotinama Beograđana koji svakodnevno prođu pored nje, poneki su verovatno i dalje nesvesni svih njenih života. Nadživevši zdanje po kome je ponela ime, čini se kako će ova česma ipak nastaviti da prkosi vremenu – makar dok ne dočeka svoju sledeću reinkarnaciju.