’70-tih godina prošlog veka, nezvanični slogan „Cepelina“ glasio je jedino mesto u gradu za zabavu mladih. Što se beogradske mladeži tiče, u najpopularnijem diskaću mogla se uz celovečernje đuskanje istresti živahna, mladalačka energija. Za njihove roditelje, pa i one starije, izlasci u „Cepelin“ su polagano počinjali da izazivaju zabrinutost.

Beogradski klinci u carstvu „čudnih mirisa“: drugo lice večernjih igranki

Problematično je u to vreme bilo što ovde nisu zalazili samo tinejdžeri, već i dvanaestogodišnjaci. Omladinci su zbog diskoteke rado zaobilazili školske zgrade, pa bi klupe u popodnevnoj smeni zamenili diskotekom. Pre nego što uveče počne igranka, nepoznati mladići i devojke okupljali su se po hodnicima škola, a uskoro su počele da kruže priče o diskutabilnim „navikama“ mladih.

Najviše su brinula govorkanja o opojnim supstancama i duvanskom dimu pomešanom sa čudnim, „gorkastim“ mirisima. O njima se tih godina još uvek govorilo šapatom. Međutim, zaposleni u „Cepelinu“ koji su godinama tamo radili, svedočili su o tome da su se svega nagledali. Najmanje su im se dopadali momci i devojke odeveni po pankerskoj modi. Van plesnog podijuma, to je još uvek izazivalo podozrive poglede, ali su se i mladi umeli dobro sakriti od roditelja: iz kuće bi izlazili pristojno odeveni, a potom presvlačili toalete pre igranke.

Pod oblacima dima i neizvesnosti

Za „Cepelin“ nisu imali lepe reči ni nastavnici u školama – najviše u Petoj beogradskoj gimnaziji. Ova škola, kako se govorilo, beše „ugrožena njegovom blizinom. Ljude uznemiravaju ekscesi koji se ovde događaju, a ,Cepelin’ je po tvrđenju zborno mesto ljudi podleglih i zavisnosti“.

Takve primedbe izazvale su i negodovanje šire beogradske javnosti. Smatralo se da bi, spram mračnog i zagušljivog „velikog obdaništa“, mladima valjalo ponuditi adekvatniji sadržaj. Uprava kluba pokušavala je da se odbrani od ovakvih govorkanja. Kako se Beograd primicao dekadi ’80-tih, tako se tvrdilo da su ovi zabrinjavajući problemi ipak u nekoj meri rešeni. Međutim, oni koji su imali svašta protiv „Cepelina“ bili su glasniji, pa mu je otuda već nekoliko godina pretilo zaključavanje.

Stavovi su, ponovo, bili podeljeni. Protiv zatvaranja kultne diskoteke bio je i jedan od disk džokeja konkuretskog „Akvarijusa“ – branio je „Cepelin“ kao mesto na kome mladi mogu da se druže i zabave. Dežurni miliconer pred diskotekom, pak, bio je nepopustljiv: „Sve bi to trebalo poslati negde da radi fizički, mnogo su dobro nahranjeni!“.

I posle „Cepelina“ – „Taš“, „Šestica“, „Zvezda“, „Akademija“...

Kako god ko mislio, polemika oko zatvaranja „Cepelina“ odužila se na nekoliko godina. Za to vreme, nije bilo sasvim poznato ni da li će biti zatvoren ili preuređen, ali se očekivalo da će nastaviti da radi nakon obnavljanja vlasničkog ugovora.

A onda je, na samom početku ’80-tih, prva i najpopularnija diskoteka naprasno zaključana. Od uprave i nadležnih stiglo je objašnjenje o renoviranju, da bi se ispostavilo da renoviranja neće ni biti. Tačnije, diskoteka je ponovo otvorena, ali pod imenom „Taš“.

Mada je tako nešto malo ko očekivao, novo ime je označilo i novo poglavlje u noćnom životu mladih. Rokenrol i njegovi muzički derivati nastavili su da tresu Beograd, ali su među ljubiteljima ovih žanrova razlike postale uočljivije. Sada su se raspoznavali rokeri, pankeri ili šminkeri koji su slušali disko, a mladići i devojke furali su modu u skladu sa ovom ili onom muzikom.

Burni noćni život uz ples nastavio se i naredne decenije. Što se nekadašnjeg „Cepelina“ tiče, popularnost su mu preoteli drugi prestonički disko-klubovi.

Prvi je bio „Akvarijus“, a đuskalo se potom i u „Londonu“ na šestom spratu Beograđanke, u klubu koji se među mladima odomaćilo kao „Šestica“. Postojao je i diskać u Bezistanu, a čuvena „Zvezda“ je otvorena u podrumu „Grčke kraljice“. Tačno preko puta nje bila je čuvena „Akademija“, a od popularnih lokala pamtile su se još i „Duga“ i „Nana“.