U ulici Teodora Drajzera broj 44, odmah ispod KBC Dragiša Mišović, a preko puta Četvrte beogradske gimnazije, nalazi se zgrada od crvene cigle, opasana žicom. Od okolne arhitekture odudara samo po jednoj stvari – na njenom pročelju nalazi se tabla na kojoj piše „Specijalna bolnica za bolesti zavisnosti“.

Zbog ovog naziva mnogi zaziru od njenih posetilaca ne shvatajući da je bolest zavisnosti ipak samo bolest – izuzetno teška, takva da melje bolesnika, njegovu dušu, telo, porodicu, prijatelje. I da, najviše od svega, nije zarazna.

Čovek, međutim, ne može protiv sebe. Kako ljudi sa „ove strane“ ograde, tako i oni sa „one strane duge“. I ja sam izbegavala da prolazim tuda. Sve dok i sama nisam postala „jedna od njih“.

„Nije strašno ako padnete, neoprostivo je ako ne ustanete“

Ovaj citat nalazi se na posteru koji krasi predvorje dispanzera za alkoholizam u Gornjačkoj broj 34. To je mesto koje je, zapravo, preteča Instituta u Drajzerovoj. Do početka pedesetih godina prošloga veka alkoholizam se tretirao u prostorijama Crvenog krsta u Beogradu. Lečenje je vodio profesor Srboljub Stojiljković koji je, zajedno sa profesorom Milovanom Milovanovićem i profesorom Josifim Veselom, bio jedan od najvećih stručnjaka i začetnik ovog oblika lečenja na prostoru bivše SFRJ.

Kako se broj obolelih koji su bili spremni na lečenje uvećavao, javila se potreba da se lečenje obavlja u instituciji posebno namenjenoj za to. Na inicijativu profesora Stojiljkovića izgrađeno je prizemno zdanje u Gornjačkoj ulici, a prvi kartoni otvoreni su već 1955. godine. Dispanzer za lečenje alkoholizma prvo je radio kao takav, ali pošto je osamdesetih došlo do „eksplozije“ zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, godine 1987. otvara se Institut za bolesti zavisnosti u ulici Teodora Drajzera broj 44. On u svom sastavu ima i stacionar i pokriva lečenje i od politoksikomanije (zloupotreba više psihoaktivnih supstanci) i od netoksičnih zavisnosti kao što je kockanje i video-igrice.

Od tada, pa do danas, ovaj institut lečio je preko 60.000 zavisnika i članova njihovih porodica, a u svakom trenutku osoblje Drajzerove aktivno radi sa nekoliko stotina do nekoliko hiljada korisnika. Ovaj tim čine lekari, psiholozi, socijalni radnici, medicinske sestre i drugo osoblje koje pacijente bodri pri svakom koraku lečenja.

Foto: Ivana Radojičić

Kako sam postala jedan od štićenika Drajzerove 

Ko se za pomoć obrati Institutu za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj ulici (među zavisnicima poznatijem kao Drajz) ima preko 70% šansi da se izleči. Ali, samo ukoliko se pridržava programa.

Retko ko samoinicijativno ode na lečenje. Uglavnom se na ovaj korak odluče usled pritiska porodice, pretnje otkazom ili sudskom odredbom. Tako je i moj otac koji je preko 30 godina bolovao od alkoholizma. Te poslednje godine bolesti, njegov alkoholizam potpuno se oteo kontroli. Prestravljena vrlo realnom mogućnošću da ostanem bez oca morala sam nešto da učinim. Posle jednog izuzetno neprijatnog incidenta, nekoliko sati iza ponoći, nakon višedecenijske negacije teške zavisnosti, priznao je da je alkoholičar. Takođe, pristao je i da se leči. Ovo je za mene bilo ravno čudu.

Kada smo otišli na prijem u Drajzerovu, u kojoj je ostao bezmalo 40 dana, kada su se staklena vrata odeljena zatvorila za njim i pošto smo mahnuli jedno drugome, odahnula sam prvi put posle ko zna koliko godina. Na putu ka izlazu zapitala sam se kako je moguće da ja – tako važna i snažna – potpuno polomljena stojim tu, u bolnici za lečenje bolesti zavisnosti, među svim tim zavisnicima kojima ne pripadam. Jako je teško prihvatiti da nije samo zavisnik bolestan – cela porodica je obolela. Pa tako i ja. Morala sam da prihvatim svoj karton, broj koji mi je u prvom trenutku delovao kao žig, i činjenicu da i ja postajem sastavni deo lečenja svoga oca.

U početku smo mogli samo ponekad da se čujemo telefonom. Onda su polako počeli i odlasci u posetu, odnošenje paketa isključivo fabrički upakovane hrane, vode i cigareta. Svaka kesa pregledala se na ulazu. Bilo mi je neshvatljivo da neko, osobi koju voli i kojoj želi dobro, u bolnicu u kojoj se leči od bolesti zavisnosti, prošvercuje drogu ili alkohol. No, ljubazno osoblje mi je objasnilo da su već sve videli, pa i to. Jeza koja me je u tom trenutku prošla bila je neshvatljiva.

Kako je vreme odmicalo, tako sam i ja polako prihvatala da sam i ja deo tih ljudi i da i sama tu pripadam. Počele su grupne terapije na kojima su pitanjima rešetali i zavisnike i nas saradnike. Niko nije bio pošteđen i svako je morao da shvati svoju ulogu u održavanju ove bolesti kod obolelog. Prepotencija svih saradnika topila se kao sneg na suncu dok smo učili da prihvatamo nove uloge i odgovornost – svoju i tuđu.

Moram da priznam da sam nekada i ja bila jedna od onih koji bi ubrzavali korak u mimohodu sa nekim ko ulazi ili izlazi u Drajz. Međutim, odjednom su ljudi počeli da spuštaju pogled kada bi mene sreli ispred Drajzerove 44. No, jednom kad sam prihvatila da smo otac i ja zajedno u istom problemu i da se zajedno borimo, počela sam da se osmehujem onima koji bi ubrzavali korak. Razumela sam ih i nije mi smetalo.

Veliko predstavljanje

Posle obaveznog bolničkog lečenja prešli smo u dnevnu bolnicu u dispanzer u Gornjačkoj ulici. Grupa je bila mala i sastojala se od zavisnika i po jednog člana njegove porodice u ulozi saradnika. Iskusni terapeuti svakodnevno su radili sa nama. Strpljivo su nam rušili pogrešno složene psihološke kockice. Rasklimavali korenje bolesti zavisnosti. Bili su tu za svakog od nas kad god je to trebalo. Saosećali su se sa nama i pomagali nam da prevaziđemo sve zamke koje ova teška bolest krije. Osećali smo se poput Bambija koji pokušava da hoda na ledu. Trebalo je izbrisati mnogo pogrešnih načina razmišljanja, zapuštenih međuljudskih odnosa…

Učili smo kako se pravilno komunicira – jasno, otvoreno i direktno. Prošli smo kroz sve faze alkoholizma i lečenja od njega. Nežno, ali i strogo kada je to bilo potrebno. Radili su kao da su plaćeni u zlatu onoliko koliko su teški. Zapravo, rasli smo od malo hleba i vode, ali od mnogo ljubavi i podrške.

Posle nekoliko meseci dnevne bolnice usledilo je nešto što se zove „Veliko predstavljanje“. To je svečani čin u kome zavisnik svojoj porodici, terapeutima i kolegama iz grupe, priča o svojoj bolesti  – kako je do nje došlo, koje loše stvari je donelo, koje promene u ličnosti i okolini su nastale, koje su posledice. Kao da je loše izgrađena građevina, rasturali smo zavisnost ciglu po ciglu, analizirali greške u arhitektonici, vezivu, armaturi, pa ponovo spajali. To je značilo da je put u bolest shvaćen i da je proces izlečenja zaista započeo. I zbog toga je svečan čin.

Dispanzer je tada izgledao ruinirano poput duša nas koji smo svoj život pokušavali ponovo tu da izgradimo. Međutim, to nikome nije smetalo. Rame uz rame sa lekarima, terapeutima i sestrama napadali smo bolest, borili se, ujedali je. Sve dok pred većinom nije popustila. Nažalost, „good friends we’ve had, and good friends we’ve lost along the way“, pevao je nekada davno Bob Marli. Neki od nas su poklekli, bolest ih je nadvladala. Ipak, većina istraje. Da, ima tu „klecanja“, uspona i padova, a gde ih to pa nema, ali zavisnici nastavljaju sa borbom – i to trajno. Jer ko jednom postane zavistan od nečega, on je od toga zavistan do kraja života. Kao da se prekidač koji se nalazi u mozgu, pokvario. I ne postoji mogućnost popravke. Jedino rešenje je potpuna apstinencija. Ali, ni to nije toliko teško. Naročito kada se zbroje dobrobiti.

 Foto: Ivana Radojičić / Privatna arhiva

Jedni od 70% 

Mnogi me pitaju zašto delim ovako intimne detalje o sebi? Kako mogu javno da kažem da mi je otac bivši zavisnik i da imam karton u Gornjačkoj i Drajzerovoj? Iskreno, ja sam zbog toga srećna. Broj kartona mog oca i mene dokaz je da se alkoholizam (kao i svaka druga bolest zavisnosti) može izlečiti. Da nada postoji. Dokaz je da je moj otac dobio priliku da ostane živ. Da se nije lečio, odavno bih mu nosila cveće na rozarijum. Dokaz je da smo dobili i naučili mnogo.

Za nekoliko nedelja biće deset godina od kako sam stajala u onom hodniku Drajzerove i pitala se kako sam tu dospela. Od tada do danas imali smo svoje uspone i padove, srećom bez recidiva, krize koje su sastavni deo puta ka izlečenju, mnogo lepih i ne toliko lepih situacija i okolnosti. Ali smo uspeli. Stojimo na svojim nogama, koračamo hrabro i trudimo se da prenesemo našu priču. Jer možda će nekome značiti. Možda će zbog nje neko poželeti da bude deo tih 70 procenata. Možda će neko shvatiti da „Nije strašno ako padnete, neoprostivo je ako ne ustanete“.