Dok bi većina beogradskog sveta spavala snom pravednika, budile su se prestoničke noćne ptice. Za njih bi, tamo iza ponoći, započinjala još jedna besana noć. Za razliku od noćobdija koje su zaposedale boemske kafane, ovi su se mladići, raznoliki po godinama, okupljali pred institucijom drugačijeg tipa.

Njihove noćno-jutarnje smene umele su biti prilično naporne: ovi su Beograđani na neki način bili javne ličnosti, što često nije bilo nimalo zabavno. Sa time bi se složio svako ko je bar jednom pretrčao prestoničke ulice sa svežnjevima dnevne štampe, prosleđujući je u ruke i domove svojih sugrađana.

Udarničke smene beogradskih noćobdija

Nije baš svako u nekadašnjem Beogradu mogao biti kolporter. Bio je to posao za žustre, vredne i spretne mladiće, dok su oni stariji već bili sviknuti i uhodani. Na ulice su izašli još početkom prošlog veka. Ispratili su sve važne i manje važne vesti, svakodnevno uzvikujući slogane po prestoničkim ulicama.

Radni dan – tačnije, noć – započinjao bi i pre no što otkuca 2 časa. Tada su se okupljali pred beogradskim štamparijama, čekajući da prime novo sledovanje štampe. Osim dnevnih bi se tu našli nedeljni i mesečni listovi, a vredni momci, da ne bi kojim slučajem okasnili, čekali su na licu mesta i pre početka smene.

Vreme su mahom kratili čavrljajući, zbijajući šale, duvaneći. Poneki bi u tom predahu ugrabili još koji tren sna, znajući da ih čeka još jedna zamorna smena. Valjalo je tabanati ulicama dok se i poslednji primerak ne razdeli, ili stajati po uglovima kvartova i vikati dok im ne ponestane glasa. Ako su novine isporučivali po kućama, bilo je i trčkaranja po spratovima i podrumima.

Za hodajuće vesnike novinskih naslova, ovakva rabota bila je i nezahvalna i teška. „Pronosili smo živu reč ulicama, bila kiša, sneg, mraz ili vetar“ – jedino što nisu dobijali mnogo toga zauzvrat. Lako je bilo potceniti mukom zarađeni hleb, ili sa visine gledati običnog raznosača novina.

U (ne)milosti ljudskih ćudi

Ko ovakav posao nije radio, nije mogao ni da zamisli šta je sve kolportere moglo snaći po beogradskim ulicama. Noćne „ekskurzije“ po štamparijama i novinskim redakcijama retko su prolazile bez neplaniranih pauza. Ponegde se u isporuci isprečila birokratija, drugde bi se čekalo da se završi štampanje, ili bi se uspavao momak koji deli novine.

Većina kolportera se zatim upućivala pred kuće Beograđana. A ljudi k’o ljudi – bilo ih je pristojnih, ali i onih koji bi žustre mladiće zakinuli za pošteno zarađen novac. Momci koji su već radili godinama znali su svoje mušterije u dušu: šta ih je radovalo i brinulo, kada se ko u porodici oženio. Gledali su sitnu čeljad kako stasava i započinje svoj život, dok su starijima odlazili na poslednji ispraćaj.

Ako se, pak, neka od mušterija selila, i njen kolporter bi ostajao praznog džepa. Plate su, pak, sledovale s kraja nedelje ili meseca: za svaki dan najčešće po dinar, osim ako ih mušterije zakinu bez pardona.

Tako je jedan kolporter, dostavljajući novine jednom popu, ostao kratak za 175 dinara. Mladić je svoju mušteriju uredno sačekivao sa taze dnevnom štampom, da bi na koncu shvatio da je celih 175 dana radio za džabe.

No, nisu ni svi bili tolike stipse. Dobri ljudi bi kolportere pozivali u svoje kuće, počastili ih i uzvikivali „Ovo je naš novinar!“. Međutim, za tu živu reč koju su svakodnevno i neumorno pronosili, mnogi su kolporteri i sami plaćali ceh.

Okovani radnici, ilegalna štampa i „žmurke“ sa žandarmerijom

Do polovine prošlog veka, teško da je iko mogao zavideti uličnim prodavcima novina. Dok su im dane zagorčavale mršave zarade i raznolike ljudske ćudi, ovi momci su praktično bili „frilenseri“ u crnoj zoni – bez zdravstvene zaštite ili penzionog osiguranja. Rečju, tadašnji Odbor za socijalnu politiku i narodno zdravlje nije ih prepoznavao kao radnike.

Neretko bi i sami kolporteri stali na stranu obespravljene radne snage. Kada se avgusta 1924. godine pojavio list „Okovani radnik“, žustri momci su ga brže-bolje počeli rasturali po Beogradu; između ostalog i kod „Albanije“ koja je tada bila raskrsnica četiri prestonička kvarta.

Nevolja je bila u tome što „Okovani radnik“ tada beše ilegalni štampani list. Pokrenut je kao odgovor na zabranu lista „Radnik“, a iza njega je stajala Nezavisna radnička partija. Otuda su i kolporteri, uhvate li ih žandarmi u akciji, po pravilu izvlačili deblji kraj.

Među njima je bio i Jovan-Lola Pantić, već tada od kolportera stare garde. Na ulice je izašao još 1912. godine. Kad god bi ga žandarmi hapsili, Lola je udarao crte i tako izbrojao da je čak 32 puta preležao po mesec dana iza rešetaka. Momci koji su rasturali „Okovanog radnika“ vazda su bili na oprezu. Motreći odakle žandarmi dolaze, uglavnom su uspevali da uteknu. Kada bi ih ovi opkolili sa svih strana, mogli su samo da brže-bolje zavuku novine iza poštanskog sandučeta Praške kreditne banke – bar dok se žandarmi ne raziđu i teren ne ostane čist.

„Niko i ništa“ na ulicama beogradskim

Ma koliko u očima javnosti bili skrajnuti, beogradski kolporteri nisu bili samo obični prodavci novina. To su najbolje znali „pravi“ novinari kada bi im u redakciji zazvonio telefon. „Obični“ prodavci bi dojavili događanja sa lica mesta, a vest da se nešto dogodilo na Karaburmi ili Voždovcu čitala bi se već u narednom broju.

Tako su kolporteri postali poput redakcijskih saradnika na terenu. Ipak, najviše što bi za svoju dojavu dobili bilo je uljudno tapšanje po ramenu.

Za to vreme, „prodavac novina“ je i dalje umelo da zazvuči nipodaštavajuće. I sami kolporteri su se borili za svoja prava: obijajući pragove javnih institucija, najpre su pokušali da se učlane u nekadašnju Radničku komoru. Tamo su, pak, doznali da nisu radnici, već – trgovci. Zakucavši potom na vrata Trgovačke komore, rečeno im je da nisu trgovci već – zanatlije. Pošto nisu bili ni zanatlije, ostalo im je da se dovijaju kako god su znali i umeli.

Usamljenička borba do zasluženih prava

Dobivši naposletku status „niko i ništa“, prodavcima novina je ostalo da se uzdaju u se i u svoje kljuse. Pomažući svojim bolesnim drugovima, skupljali su među sobom dobrovoljne priloge.

No, ni to ponekad nije bilo dovoljno. Tako se dogodilo da za jednog od upokojenih prijatelja nisu mogli kupiti ni sanduk. Zamolili su stoga gazdu pogrebnog preduzeća da im sanduk ustupi na kredit, a oni bi mu svaki dan donosili novine sve dok zajam ne bude isplaćen.

Sreća im se osmehnula tek 1961. godine. Naime, novine su tada objavile vest da je Odbor za socijalnu politiku i narodno zdravlje aminovao ugovor po kome će svi kolporteri u zemlji dobiti zdravstveno i penzijsko osiguranje, kao i pravo na invalidsku penziju. Zakon je napokon počeo da ih prepoznaje: socijalno osiguranje dobili su najpre kolporteri iz unutrašnjosti. Ista vest je ubrzo dočekala i beogradske prodavce novina, koji su, isteravši pravdu, odahnuli znajući da će im udarničke smene najzad doneti zasluženu mirovinu.