Ne postoji Beograđanin, ili onaj ko se tako oseća, koji bar jednom nije zakoračio u vozilo GSP sa brojem 23. Čuvena "dva’est trojka" preseca stari deo grada, i prateći tokove Save i Dunava spaja najpoznatija beogradska radnička naselja. S jedne strane Vidikovac, a sa druge čuvena i pomalo na lošem glasu - Karaburma.

Ime s greškom

Reputaciju da je kraj na "lošem glasu", ovo uzvišenje nad Dunavom nepravedno je dobilo zbog jedne slovne greške. Iako je čuvena urbana legenda da je Karaburme dobila naziv po spoju turskih reči "kara", što znači crna i "burma", venčani prsten, te je samim tim njen naziv "crna burma" ili mesto venčavanja sa smrću, istina je malo drugačija. Ne sasvim drugačija, ali bar malo.

Naime, stvarni naziv Karaburme bio je Kaja-burun, a otkriven je sasvim slučajno na jednoj karti s početka 18. veka iz doba austrijske vladavine. I sigurno se pitate, pa ko je sada ta Kaja? "Kaja" nije ništa drugo nego turski naziv za kamen ili stenu, a "burun" za rt, te je zaboravljeni naziv Karaburme u stvari - "stenoviti rt". Ovaj naziv je dobila u vreme kada je korito Dunava imalo sasvim drugačiji položaj, te se moćna reka razlivala ravnicom oko Ade Huje. Ada Huja je tada bila ostrvo, a današnja Karaburma rt koji se nadvijao nad njom.

Ovakav položaj bio je izvanredan za uzgoj vinove loze, a danas zatrpani topli sumporni izvori za izgradnju termi, te su u blagodetima karaburmske padine uživali još Rimljani. Svoju naseobinu imali su i Kelti, a neki izvori ukazuju da je tu nekada postojao grad despota Stefana Lazarevića. Za vreme austrijsko-turskih ratova, priobalje Karaburme Austrijanci su koristili za izgradnju pontonskih mostova i odbrambenih jarkova, preko kojih su vršili ofanzivu na Beograd. Na njoj se završavao Laudanov šanac, koji je u polukrugu zatvarao odbranu oko grada.

Kada i kako se naziv izvitoperio, danas je teško saznati. Ono što je izvesno jeste da je popularizaciji novog, iskvarenog naziva, donekle doprineo knez Miloš. Naime, za vreme njegove vladavine, ovo udaljeno i zaboravljeno mesto proglašeno je zvaničnim gubilištem, te je mit o simboličkom venčavanju sa smrću od bajkovitog izletiša prošaranog vinogradima stvorio mesto koje se zaobilazilo u širokom luku. Jezivom prizoru dodatno su doprineli isti oni termalni izvor zbog kojih je tokom hladnijih dana čitav kraj bio obavijen maglom. I tako sve do 1912. godine.

Industrijski bum

Koliko je knez Miloš doprineo "lošem glasu" Karaburme, toliko su njegovi naslednici uticali na ubrzani razvoj mesta. Krajem 19. veka, Srbija napokon doživljava industrijsku revoluciju izgradnjom industrijske zone na Vilinim vodama. U to vreme, Karaburma još uvek nije bila formirana kao jedinstveno naselje, već su je činili zaseoci smešteni između kužnih močvara nastalih povlačenjem Dunava i slivanjem podzemnih tokova sa Zvezdare, i bašta seljaka koji su snabdevali grad poljoprivrednim proizvodima.

Iz zapisa iz tih vremena, saznajemo da zbog svih ovih karakeristika, Karaburma nije bila mesto na koje se zalazilo noću, a nije bilo preporučljivo ni bazanje danju. Ako ste se, pak, odlučili za ovu avanturu, to ste radili isključivo na sopstvenu odgovornost.

Ipak, stvari počinju da se menjaju na bolje dolaskom Vlade Ilića na mesto prvog čoveka prestonice. Uporni i otresiti Ilić za vreme svoje kratke uprave krajem tridesetih godina 20. veka, uspeo je da od Beograda napravi pravu evropsku prestonicu. Izgradnjom Mosta kralja Petra II, preteče današnjeg Pančevca, i puštanjem u rad tramvajske linije koja je centar povezivala sa krajem oko današnje Bogoslovije,  Karaburma dobija šansu da preraste u savremeno naselje.

Sve ovo je bila kulminacija tri decenije industrijskog razvoja ovog kraja, pre svega zaslugom oca Vlade Ilića, Koste, koji 1906. godine kupuje fabriku tekstila od dvojice nemačkih industrijalaca. Pod upravom Koste, a kasnije njegovih sinova Sotira i Vlade Ilića, fabrika se razvija i postaje centar novog naselja koje nastanjuju radnici pristigli sa svih strana. Za potrebe dece radnika, Vlada Ilić 1923. godine gradi osnovnu školu, koja do današnjih dana nosi ime "Jovan Cvijić". Udžerice od naboja i dasaka zamenjene su prvim kompleksom radničkih stanova. Početkom tridesetih godina Karaburma prvi put dobija kaldrmu i četiri česme sa pijaćom vodom, zahvaljujući zameniku gradonačelnika Viktoru Krstiću.

Dalji razvoj Karaburme zaustavlja Drugi svetski rat, ali se stvari pokreću 1948. godine. Te godine hiljade mladih organizovanih u radnim akcijama obnove Beograda, grade nove zgrade za potrebe radnika grada koji se ponovo rađa. Neki su tu ostali da žive i razvijaju deo grada koji ponovo postaje velika i užurbana industrijska zona.

1955. godine Karaburma je proglašena za najmlađu beogradsku opštinu, ali ovaj status gubi već 1957. godine kada je pridružena opštini Palilula. Vremenom je tramvajska linija zamenjena autobusima, čuvenim "šesnajsticom" i "dva'est trojkom".

Ritam ulice

Danas, Karaburma i dalje važi za pretežno radničko naselje. Nažalost, burne devedesete su ovom živopisnom kraju donele i neku tako prijatnu reputaciju kraja u kome žive, trguju i umiru opasni momci.

Ipak, Karaburma je daleko više od toga. To je mesto gde se nalazi čuveni bioskop "Slavica", koji je pored toga što je bilo omiljeno mesto mlađarije sedamdesetih i osamdeseti, bio i prostor u kome je sniman kultni film "Kad porastem biću kengure".

Karaburma je dom legendarog OFK Beograda i njegovih vernih navijača. Mesto na kome se igra ulični basket, a sivilo soc-realističke gradnje razbija grafitima koji su prava umetnička dela. Mesto koje ima pet osnovnih škola, VII beogradsku gimnaziju, dve pijace i park sa neobičnom plavom fontanom u obliku pečurke. Na njenim padinama danas se grade nove zgrade sa prelepim pogledom na Dunav.

Sve to, i mnogo toga još, čini Karaburmu autentičnom celinom koja i dalje pamti onaj stari, šmekerski ritam ulice.