Bežanijska ulica u Zemunu poznata je po dve stvari – nizu prizemnih kuća u kojima se nalaze prodavnice koje i dalje odolevaju naletu tržnih centara i Ičkovoj kući. Ova zgrada je ime dobila po trgovcu Petru Ičku koji je u njoj boravio tek godinu dana, ali čije je delo ostavilo neizbrisiv trag u istoriji Zemuna, Beograda i Srbije. 

Kuća pre Ička

Ulazak vojske princa Eugena Savojskog u Zemun 1717. označio je momenat u kome je sudbina varoši poprimila sasvim drugačiji tok. Kao pogranični grad carevine, Zemun se u naredna dva veka spustio sa Gardoša i Ćukovca i formirao celinu koju nazivamo staro gradsko jezegro.

Jedna od njegovih granica bila je upravo Bežanijska ulica, nastala još u vreme antičkog Taurunuma. Ime je 1793. godine dobila po Bežanijskoj kapiji koja se nalazila negde na njenom početku, mestu gde se sa u licom Teodora Hercla uliva u Tošin bunar. Iste godine, na njenom drugom kraju, onom bližem centru varoši, sazidana je spratna zgrada koju stručnjaci opisuju kao stilski"prelaz baroka u klasicizam". Od početka je zamišljena kao stambeni i poslovni objekat sa prostorom za izdavanje u prizemlju i sobama za svakodnevni život u potkrovlju. Pored glavne zgrade u dvorištu se nalazi još jedna manja prizmena zgrada, koja je isto korišćena za izdavanje i potrebe kafane koja se nalazila u glavnoj.

 Petar Ičko – mirotvorac

Najznačajnijeg posetioca ova kuća je dobila desetak godina posle svoje izgradnje. Petar Ičko, poreklom iz Egejske Makedonije bio je veoma živopisna ličnost. Karijeru je započeo kao trgovac, a u naše krajeve je stigao preko Smederevske Palanke. Uslediće njegova misija u Zemunu i pred Prvi srpski ustanak u Beogradu. Ipak, reći da je Ičko bio samo bogati trgovac, bilo bi nepravda. Bio je i zastupnik solunskih i zemunskih trgovaca u Beogradu i borio se za povoljnije uslove trgovine sa turskim carstvom.

Vičan stranim jezicima, ubedljiv i prodoran, Ičko se pored ugovaranja trgovačkih poslova bavio i diplomatskim pregovorima. Tako je kao na dvoru beogradskog paše Hadži Mustafe, radio kao tumač sa poznavanjem srpskog, nemačkog i francuskog. Bio je i veza između paše i ustanika u zajedničkom nastojanju da se dahije i njihovi janičare stave pod kontrolu i okonča zulum koji su činili.

Upravo će njegova bliskost sa zlosrećnim pašom biti razlog njegovog napuštanja Beograda 1802. godine. Kada su dahije posekle vezira znanog i kao "Srpska majka", na udaru su se našli i njegovi saradnici, uključujući tu i Ička. U brzini, Ičko je još jednom prešao Savu i privremeno boravište zasnovao u kući u Bežanijskoj 18, koja će nešto kasnije poneti njegovo ime.

U Zemunu je promućurni diplomata boravio samo godinu dana, skupljajući informacije i sredstva za ustanak koji je bio na pomolu. Pred sam ustanak još se jednom vraća u Srbiju, gde pomaže u pripremama.

Kao dobar prijatelj prvaka Janka Katića i Alekse Nenadovića pridobija poverenje samog vožda, koji ga postavlja na mesto glavnog pregovarača o miru sa Turcima. Zajedno sa delegacijom putuje 1806. godine u Carigrad, gde uspeva da ubedi sultana i vezire da je mir sa Srbima ipak pametniji od rata. Prema sklopljenom dogovoru, Srbija bi dobila izvesnu unutrašnju autonomiju, janičari i krdžalije bi bili proterani iz nahija, Srbi bi preuzeli čuvanje granica, ali sve to uz obavezu da u Beogradu stoluje sultanov namesnik kome bi bio isplaćivan raspisani danak.

Iako je takozvani Ičkov mir bio prihvaćen od strane srpskih vođa, po drugom dolasku Ička u Carigrad, 1807. godine, Ička dočekuje neprijatna vest. Zbog rata Turske i Rusije, ustanici kreću u napad, zauzimaju Beograd i povezuju se Rusima, te je sporazum odbačen. Umesto mira kome se Ičko nadao, Srbija se još jednom vraća vojevanju.

Ipak, i pored propasti mirovnih pregovora, Petar Ičko i dalje igra važnu ulogu. Postaje prvi predsednik beogradskog magistrata, ali njegov mandat ne traje dugo. Na marginama istorije ostalo je zableženo da mu je posle povratka sa jedne večere u Topčideru naglo pozlilo. Svi pokušaji da se spasi, bili su uzaludni. Otrov koji je navodno podmetnuo predstavnik ruskog cara Konstantin Rodofonikin bio je brži.

A onda je stigao Marko na Šarcu

Vratimo se na trenutak u Bežanijsku ulicu i zemunskoj Ičkovoj kući. Rekli smo da je postojala još od antičkih vremena, a kao glavna saobraćjnica vazda je privlačila zanimljiv svet. U nizu prizemnica i tada su se nizale zanatlijske radnje i dobre stare kafane. Za svakoga se moglo naći nešto. Nizala su se imena Zlatna kruna, Tri ševe, Zlatni bunar, Beli kurjak, i ona u Ičkovoj kući - "Kraljević Marko".

Ova kuća zabeležena je kao kafana, svratište za putnike i zaprege. Postojala je pod raznim imenima od samog zidanja zgrade, a po navodima Branka Najholda i pre 1793. u nešto starijem objektu. Ovo je svrstava u najstariju kafanu u ovoj ulici, i svakako na dobrom glasu čim je bila Ičkovo boravište. Tadašnja zgrada imala je i propisno obeležje u vremena kada nisu baš svi bili vični slovima – tablu sa likom Kraljevića Marka kako jaše Šarca.

U narednim vekovima kuća je više puta rekonstruisana i preziđivana, ali je uvek u prizemlju ostajala kafana. Tako je bilo i kada je početkom osamdesetih godina izbio razorni požar, posle koga je usledila rekonstrukcija. Još jedna rekonstrukcija obavljena je početkom devedesetih kada je i okačen natpis Ičkova kuća. Ipak, nova vremena donela su i nove prilike. Umesto graje kafane, u kući su boravili razni zakupci, sa većim ili manjim uspehom. Ostaje nada da će posle više od dva veka svog postojanja ovo zdanje napokon trajnu, kulturnu namenu.