Statistika kaže da je Terazijski tunel jedna od najopterećenijih saobraćajnica u Beogradu. Budući da kroz njega prođu desetine hiljada vozila svakog dana, možete li da zamislite šta bi bilo da Beograd nema Terazijski tunel?

Vraćajući se unazad, kroz istoriju našeg glavnog grada, ispričaćemo vam kako je izgledao grad kada je tunel zapravo bio samo "slovo" na papiru jednog plana gradnje i zašto se na njegovom mestu dugo nalazio veliki zid.

Od restorana do glavne saobraćajne trase u Beogradu

Pedesetih godina 20. veka na mestu današnjeg tunela, nalazio se poznati beogradski restoran "Jadran". Restoran je bio ušuškan u zelenilom opasanoj bašti, koju je krasio veliki ribnjak i impozantna fontana. Predstavljao je pravu oazu u centru grada, gde su viđeniji Beograđani provodili svoje slobodno vreme.

Ali, sve se menja, pa je Jadran neočekivano postao tunel.

Najveću zahvalnost za to dugujemo tvorcu same ideje, arhitekti Dimitriji T. Leku. On je još davne 1955. u svom nacrtu za Gradsku kuću, planiranu baš na tom mestu, jasno ucrtao i predvideo Terazijski tunel kao temelj na kome bi se kuća gradila.

Kako do gradnje Gradske kuće ipak nije došlo, dve godine kasnije, na scenu stupa arhitekta Zagorka Mešulam, jedna od prvih ženskih arhitekata u celoj Jugoslaviji. Usvojila je već postojeću ideju, pa je zgrada projektovana tako da se savršeno uklopi u planirani tunel.

Pri samoj izgradnji višespratnicekoja koja će se naći iznad samog tunela, urbanistički i saobraćajni stručnjaci tog doba su njeno temeljenje i gradnju uslovili gabaritom budućeg Terazijskog tunela, koji će faktički činiti njeno prizmelje.

Tako je podnožje zgrade, koji je dugo bilo zazidano brižljivo čuvalo prostor, namenjen Terazijskom tunelu. Iz tog razloga je i bilo moguće ovaj tunel probiti kroz već izgrađenu zgradu naknadno, bez velikih teškoća. Zgrada je građena i izgrađena u periodu od 1957. do 1960. godine, a u prvim godinama svog postojanja u njoj je bio smešten Savez trgovinskih komora Jugoslavije.

Veliki prostor ispred zida, sa strane starog dela Beograda, predstavljao je parking za četvorotočkaše. Najčešće parkirani modeli bili su čuvena Peglica, Tristać, Pezejac i naravno Spaček. Takođe je na pomenutom platou bila i stanica autobusa broj 24, značajnije linije u to vreme, koja je saobraćala po centru i delu Dorćola.

Foto: Milena Arsenić

Beograd sa druge strane zida

Situacija pre probijanja tunela sa one druge strane izgledala je slično. Gradskim prevozom zelene boje, iz pravca Novog Beograda do centra grada moglo se doći iz pravca Brankove ulice. Zatim nastaviti jedinim mogućim putem, a to je Prizrenskom ulicom ka trgu Marksa i Engelsa (današnji trg Nikole Pašića) ili ka trgu Republike. Na Zelenom Vencu iznad današnje okretnice autobusa, takođe je bio parking za vozila.

Najznačajnija linija sa te druge strane, bila je trolejbus broj 16, koji je saobraćao je od Novog beograda iz Pohorske ulice, do Zelenog venca. Kasnije, po probijanju tunela, autobus zauzima mesto ’troli’ i dobija duže putovanje kroz grad, sve do Karaburme.

Ono što priču oko Terazijskog tunela čini vanvremenskom, jeste činjenica da je još tada postojala vizija o povećanju broja vozila na ulicama Beograda. Kao rešenje smišljen je prostor za Terazijski tunel, do čijeg probijanja može doći ukoliko potrebe saobraćaja budu to nalagale.

U pridošlim i srećnim 70-im godinama, tadašnji gradonačelnik Branko Pešić najavio je lepe promene, pokazaće se krucijalne, za grad Beograd.

Čudesni 4. decembar 

Bio je veliki dan za našu prestonicu taj 4. decembar 1970. godine. Zvuči gotovo nestvarno, ali u istom danu Beograd je dobio autoput kroz grad, most Gazelu, Mostarsku petlju i Terazijski tunel.

Tura obilaska gradskih saobraćajnih noviteta počela je presecanjem vrpce na Mostarskoj petlji. Zatim se kolona, na čelu sa Josipom Brozom Titom i  Brankom Pešićem, uputila novim auto-putem, pa preko Autokomande i Slavije, na završnu destinaciju- Terazijski tunel, u ulici Moše Pijade (današnja Dečanska ulica).

Tunel je tog dana otvorio lično Josip Broz Tito, zajedno sa svojom suprugom Jovankom.

Predsednik je u pratnji kolone svojih automobila, prošao kroz tunel. Mnogobrojni Beograđani izašli su tog dana na ulice i sa oduševljenjem i aplauzima ispratili celokupnu svečanost.

U Nušićevoj ulici, u istom danu, otvoren je prvi veliki dragstor u Beogradu koji je radio non-stop. Smešten u podzemnom prolazu i sa inovativnim radnim vremenom pridružio se beogradskim čudima te godine.

Foto: Depositphotos/ TeodoraD

Šta se dešava u tunelu kada automobili ugase svoja svetla

Priča o srpskom ruletu, iako danas iskorenjena poznata je naširoko, a sama pomisao da su mogli da se zateknu na ulicama u vreme održavanja nemilih noćnih igara, budila je veliku dozu straha kod Beograđana 90-ih godina.

Ta popularna igra, ogledala se u vožnjama suprotno propisani pravilima, prekoračenom brzinom, u kojoj su vozači vozili sa ugašenim svetlima suprotnim smerom, kao i namerni prolazak kroz crveno svetlo. Razlozi su bili uglavnom nadmetanja dve grupe vozača, koji su želeli da dokažu da mogu da urade nešto što je prosečnom vozaču neizvodljivo.

Terazijski tunel bio je najčešće birana lokacija za noćne trke, verovatno zbog veličine izazova koje nudi. Vožnje su se zakazivale kasno noću ili vikendom, kada je manji promet u saobraćaju, što nije sprečilo nastanak mnogobrojnih, fatalno završenih, saobraćajnih nesreća u Beogradu.

Glavna gradska spojnica, domaćin protesta i pupak grada Beograda

Terazijski tunel, svakodnevno dočekuje i ispraća vozila koje se bore kroz gradsku gužvu. Dug 250 metara, predstavlja glavnu spojnica starog i novog dela Beograda, u kojoj i najmanja gužva naprosto parališe širi centar našeg glavnog grada.

U proleće i jesen svake godine, ovaj gradski 49-godišnjak dobija detaljno čišćenje i uređivanje njegove unutrašnjosti. Gotovo je stalni učesnik u većini uličnih šetnji i protesta, a takođe i mesto gde ćete sigurno izgubiti signal na radiju dok budete kroz njega prolazili.

Vremenom se pokazalo da se vizija iz ranijih godina obestinila i da je došlo do enormnog povećanja saobraćaja, te je našem gradu postao neophodan. Ostaje samo da na kraju ove priče zaključimo da Beograd i Beograđani ne bi mogli, a sada već ni umeli da funkcionišu bez Terazijskog tunela.