Nadomak centra grada, u dubokoj hladovini platana, nalazi se jedan od poslednjih ostataka sela koje se nekada nalazilo u danas čuvenom beogradskom parku. Konak kneza Miloša i obližnja Crkva svetih apostola Petra i Pavla, nastali su na mestu Topčiderskog sela, nekada naselja u okolini Beograda. Ovo je priča o njemu... 

Buran život sela Topčider

Iz učmale sokacima ispresecane turske mahale, Beograd je počeo tek da „širi krila“ po svojim obodima. Tu su ga čekala mogobrojna sela i zaseoci, koji su danas sastavni delovi prestonice. Neka od njih i prestižna, kao što je Topčider. Najobimnije se beogradskim selima, naseljima Beograda bavio i o njima pisao profesor Relja Novaković. Kako piše etnolog Nada Živković u svojim radovima, ovo selo, po istraživanjima Novakovića nema kontinuitet postojanja.Kroz povremeno javljanja ima različita nazive, pa Novaković dopušta mogućnost da su Topčider i Megare, koje nalazi na različitim kartama prestonice kroz različite epohe, jedno te isto mesto.

Prema profesoru Novakoviću, turski izvori ne pominju selo Topčider u petnaestom i šesnaestom veku, ali ga u proputovanju kroz ove krajeve pominje Evlija Čelebija. „U ratu 1683. godine, kao i u periodu od 1716. do 1718, po svoj prilici, ostalo je bez stanovnika, jer se ne nalazi na kartama iz 1718. godine ni kasnije. Stoga se može zaključiti da je selo Topčider u to vreme bilo samo povremeno naseljeno“, navodi profesor Novaković . Već popisom sela na početku devetnaestog veka Topčider se pojavljuje kao naselje. 

Na udaru kneza Miloša

Upornost u naseljavanju ovoga prostora ne iznenađuje, jer bogat vodom, šumom i zemljom za poljoprivredu, Topčider je bio poželjan prostor za život. Po dostupnim podacima 1823. godine selo je brojalo dvadeset domaćinstava. U svojim putopisima 1826. godine selo Topčider pominje i znameniti Joakim Vujić. Knez Miloš Obrenović je 1830. godine izdao nalog Tomi Vučiću Perišiću da prikupi građevinski materijal, jer je imao u planu izgradnju „dvorskog kompleksa“ u Topčideru. 

Kažu da je, pored prirodnih lepota, Miloša na gradnju opredelio i sam položaj Topčidera. Zaklonjen Topčiderskim brdom od turskih topova iz grada, sa Kalemegdana, gde je bio garnizon osmanlija, osećao se sigurnijim. Dovoljno daleko, a opet dovoljno blizu da nadgleda šta Turci rade. Gradnja je krenula sledeće godine. 

Na putu izgradnje celog kompleksa i imanja, našlo se selo Topčider, pa je po Miloševom nalogu razrušeno, a seljani raseljeni što milom, a kažu da je radila i „batina“ za one koji su se kolebali u promeni prebivališta. Knjaz je izgradio, za ono vreme velelepni dvorski kompleks, odnosno konak, pridvornu crkvu. Imanje i lovište Obrenovića prostiralo se sve do manastira Rakovica.

 U svim tim graditeljskim i drugim poduhvatima, nestalo je selo Topčider, a o njemu danas svedoče samo retki grobovi i ime jednog parka.