Višnjica, nekada naselje pored Beograda, pre skoro dva veka zamalo je postalo centar banjskog turizma u Beogradu i Srbiji. Iza ovog poduhvata bio je glavom i bradom poznati pesnik Sima Milutinović Sarajlija, tada još uvek činovnik pri beogradskoj policiji.

Doduše, ovo nije bio ni prvi ni poslednji pokušaj da se voda bogata sumporom iskoristi, niti je Sarajlija bio jedini pisac koji je u njenim čarima uživao i pokušao na tome da zaradi. Ali, krenimo redom…

Topli izvori na obali Dunava

Istorija kaže da su prvi naseljenici Višnjice bili Kelti. Kosina iznad Dunava bila je i tada poznata po toplim izvorima vode, te kao takva pogodna za izgradnju naselja. Ko je i kada shvatio da je toplo blato koje se nalazilo u blizini izvora i lekovito i da olakšava razne bolesti, nije poznato, ali je arheološkim istraživanjima utvrđeno da su svoje terme na ovom području imali i Rimljani. Uz njih su gradili letnjikovce, a celokupna slika naselja za elitu i odmor, zaokružena je ostacima starih vinograda.

Par vekova posle njih, ovde se naseljavaju Srbi koji naselju daju današnje ime. Postoje razne legende o imenu Višnjice – od one po kojoj je selo dobilo ime po devojci Višnji koja je nesrećno stradala zbog zabranjene ljubavi, preko one o zasadima višanja do toga da je ime dobila po majci kneza Miloša, Višnji Obrenović.

Ova poslednja legenda možda i nije toliko neobična, pošto se zna da je knez Miloš bio dobro upoznat sa lekovitim svojstvima višnjičkih izvora. Naime, za razliku od većine svojih savremenika, knez je bio veliki ljubavnik kupanja i „banjanja“, tako da se može reći da je začetnik banjske kulture u Srbiji. Istovremeno je bio i veliki gurman, koji je stomačne probleme izazvane prejedanjem često lečio vodom iz Višnjičke Banje, bogatom sumporom. O tome svedoče zapisi iz 1833. godine u kojima izvesni Aleksa Simić knezu šalje staklenke sa vodom.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", screenshot / "Beogradske opštinske novine", 1940. 

Pozornik Sima i radioaktivna banja

Par godina kasnije na scenu stupa naš poznati pesnik Sima Milutinović Sarajlija, sa idejom da se ovaj potencijal iskoristi. Verovatno mislite da je čudno da se jedan pisac zanima za biznis, ali ni ovo ne treba da vas čudi. Naime, Milutinović je poreklom bio iz ugledne trgovačke porodice, te je svakako nasledio i izgradio osećaj za dobar posao. Na to treba dodati i da ga je njegov nemirni duh vodio od grada do grada i od zanimanja do zanimanja, što je dodatno izoštrilo njegov „njuh“ za razne novotarije.

Tako se 1835. godine ponovo zatekao u Beogradu, gde počinje da radi kao policajac u beogradskoj policiji. Da, upravo tako, čovek koji je bio trgovac, ustanik, bostandžija, profesor Liceja, vaspitač Petra II Petrovića Njegoša, i još mnogo, mnogo toga, jedno vreme je svake večeri predvodio policijsku patrolu po Beogradu i okolini i proveravao da li se poštuje noćni mir.

Verovatno je tako jednom prilikom, bazajući po selima u okolini atara beogradskog, dospeo u Višnjicu i „otkrio“ izvore tople vode. Preduzimljiv kakav je bio, 1839. godine piše predlog Ministarstvu prosvete u kome kaže:

„Za održanje telesnog zdravlja i povraćanja istog, nameran sam podići jedno vodolečilište u Otečestvu našem, koga kratki plan Visokoslavnom Popečateljstvu na blagorasmotresnij i skorašnje odobrenje predstavljam.

U selu Višnjica, niže Beograda imade prekrasna česma na ulasku sela koja je svojom vodenom dobrotom i mestom ponajugodnije za taj posao. Tu sa ja rad podignuti neophodimo nužne kvartire za pacijente i posetitelje, kao i korita kupatila za telesno pravilo i uredno dviženje.“

Do sada ništa neobično, molba da mu se odobri izgradnja par korita i par soba za smeštaj gostiju. Ono što je bila prava revolucija u ovom predlogu je to što je Sarajlija nameravao da sve ovo bude izgrađeno prodajom akcija:

„Na ovo zavedenje nekoliki su troškovi nužni koji se akcijama skupiti najlakše mogu. Jedna akcija da košta 10 dukata cesarskih.“

Nadalje, Sarajlija moli da mu se odobri kako osnivanje ovog akcionarskog društva, tako i odobri određena donacija kako bi se sa izgradnjom banje počelo i pre prikupljanja početnog kapitala kroz akcije.

Avaj, očigledno je da ondašnji ministri nisu bili dovoljnog preduzetničkog duha, te je predlog odbijen, a Simi je dopušteno da banju izgradi, ako baš hoće, ali o svom trošku. Naravno, Sarajlija nije imao potrebne novce, tako da je slavno propala ideja o banjskoj revoluciji u Višnjici i prvom akcionarskom društvu za eksploataciju lekovite vode u Beogradu, Srbiji a možda i Evropi.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", screenshot / "Pravda", 1939. 

Od banje do Banje

Posle kraha ove ideje, postojalo je još nekoliko uspešnijih pokušaja da se Višnjička Banja stavi na mapu banjskih lečilišta. Od sredine XIX veka, banja je bila poznata u Beogradu i kao lečilište i kao izletište, a ponovo su na obroncima Višnjičkog brega iznikle letnjikovci bogatijeg sloja.

Oglasi i članci u novinama otkrivaju nam da je ova sumporna voda, koja je ima i određena radioaktivna svojstva, korišćena za lečenje raznih bolesti: očnih, reumatizma, organa za disanje i varenje, trovanja olovom, hroničnih kožnih, ženskih, bubrega, tuberkuloze, bolesti kostiju itd.

U vremenima svog najvećeg uspona, neposredno pre Drugog svetskog rata, postojali su bunari i bazeni sa toplom vodom i blatom, u kojima su posetioci bili pod nadzorom lekara i medicinskog osoblja. Ipak, i dalje je bila poprilično zapuštena i daleko od pojma banje u pravom smislu te reči. Zanimljivo je da je u jednom trenutku čuveni pisac Branislav Nušić, bio jedan od akcionara društva koje je pokušalo da pokrene drugu banjsku revoluciju. Nažalost, i ovaj put namera nije ostvarena.

Pomak je donekle napravljen kada 1939. godine, kada zakup banje na 99 godina uzima prestonički lekar Đorđe Pešić, koji je renovirao i otvorio moderno kupatilo. Pod ruku mu je išla i namere Uprave Beograda da pristupi uređenju okoline kako bi se napravilo izletište i prava banja. 

Razvoj banje zaustavlja Drugi svetski rat, a posle njega, umesto bazena i kur-salona, na obroncima iznad Dunava počinju da niču stambene zgrade.

Doduše, to baš i nije kraj priče. Ukoliko se u letnjim mesecima zateknete u Višnjičkoj Banji, videćete starije sugrađane koji sa sobom vuku staklene balone i plastične flaše ili na prvi pogled bez razloga sede u kupaćim kostimima u blizini jednog košarkaškog terena na samoj obali Dunava. Naime, podno njega, dobro sakriven od pogleda znatiželjnika, jedan od izvora i dalje postoji.