Za novije Beograđane koji su to tek kanili da postanu, realnost je često umela da se usprotivi sada već dosanjanim snovima. Otuda im se učinilo lakšim ne da oni premodeluju svoje manire, već se prećutno očekivalo da se čitavom jednom velegradu valja premodelovati prema njima.

Možda im se zbog toga donekle i moglo progledati kroz prste, jer teško da su to činili iz nekakve zlobe. Tim pre što su do trenutka kada su pretendovali da postanu velegrađani, za sobom imali tri, četiri ili više decenija života u svojim zavičajima. Po sistemu „sve svoje sobom nosim“ spakovali su i svoje manire, pa su i moderne zgrade sa velikim prozorima ličile retko viđenom koktelu gradskog i negradskog života.

Deca koja su do malopre trčala po dvorištima, sada su u te svrhe koristila cvetne aleje među zgradama. A tamo se, razapeta između dva drveta, na gajtanu sušila garderoba. Jer, tako se činilo u dvorištima velikih kuća – ne ovako kao u velegradu, gde su se od garderobe šareneli balkoni.

Doselile su se sa novim Beograđanima još poneke tekovine njihovih pređašnjih života. Najednom nije bilo neobično čuti da iz toaleta zaskiči prase, ili da muzika u kafanici, sada sa jačom decibelažom, dobije zvučne efekte u vidu razbijanja čaša. One manje i tiše razlike uočavale su se po crtarijama na stepeništu zgrada, ili na golišavim prozorima dok se nije naviklo na novotarije u vidu zavesa. I zato je u postajanju Beograđaninom trebalo vremena, ali i onih suptilnih, jedva osetnih transformacija.

Diskretno preobraženje gradskih izgrednika

Ako bi se kao reper, pak, uzela egzaktnija merila, moglo se videti da su i novi Beograđani, iako malenim koracima, ipak počeli da sustižu velegradske manire. Sve što nije bilo „beogradski“ – poput šaranja zgrada, kafanskih terevenki i udomljavanja prasadi po toaletima – tretiralo se i rešavalo kao prekršaj pred sudijom. Izgrednika je bilo sve manje, jer se najučinkovitijom pokazala metoda udaranja po džepu.

Malo po malo, smanjivao se i broj imena na listi velegradskih izgrednika. Sudije i prekršajni milicajci blagonaklono su gledali na takav razvoj situacije. Malo po malo, Beograd je mogao planirati novih prodavnica i dečjih vrtića, sve što se za jedan veliki grad i njegove legitimne građane po pravilu podrazumevalo.

Diskretno i nenametljivo, tako su se i novi Beograđani preobražavali u prave. Ali, nije se u toj priči mogla izostaviti zasluga starijih Beograđana. Mada se činilo da će se jedni sa drugima razmimoilaziti – što svakako ne bi išlo u prilog raznolikom velegradskom životu – na preplitanju novih i starih moglo se zahvaliti i toj suptilnoj integraciji. I niko nikome pritom nije morao da soli pamet.

Nije se moralo držati slovo o navikama, kulturi, manirima kakvi se inače podrazumevaju u velegradima. Bilo je dovoljno da ovi novi počnu lagano da ih oponašaju, gotovo i ne primećujući da im sada i Beograd lagano postaje nešto više od (novog) mesta boravka u ličnoj karti. Ili, što bi pravi Beograđani rekli, „Grad zahteva izvesnu ljubav i izvesnu pokornost... Treba šetati ulicama novih naselja, gledati i slušati i po mogućstvu posećivati stanove. I biće primetno kako se postaje građanin“.