Ako ste ’60-tih godina prošlog veka još uvek bili deca, sigurno pamtite da su neke stvari bile vrlo drugačije. Na primer, televizori: bili su prilično bucmastiji od današnjih, a onaj ko ih je imao još je i mogao zamisliti da u tim magičnim kutijama žive mali ljudi.

I pokoja lutka i životinja, poneka slova i reči koje počinju na ta slova.

A onda bi mali ljudi iz kutija upitali male ljude ispred da se dosete raznih reči Na slovo, na slovo. Još bi im drage volje u tome pomogli, pa bi mališani pred kutijama izučili celu azbuku kao od šale.

Takvo izučavanje na prvi pogled nije ličilo na pravu školu. Ali to jeste bila škola, majstorski spravljena i zakamuflirana u jedan govorno-muzički „sendvič“ – red pogađanja, red pesme, red priča, pa opet red pesme... Za male ljude ispred TV kutija, televizijska igra „Na slovo, na slovo“ bila je večernja škola koja se ne propušta.

Recitacije od A do Š i lekcije za ceo život

Najmajstorskiji u ovoj igri su bez dvojbe bili „učitelji“. Doduše, i oni su bili zakamuflirani, pa mali ljudi pred kutijama nisu ni pojmili da od ovih raspevanih ljudi zapravo uče mnoge važne „sitnice“.

Možda su to shvatili tek kao poodrasli, setivši se da su im ove lekcije, iako vešto zamaskirane, usadile i ponešto od suštinskih, neprolaznih vrednosti.

Jer, igrajući se na slovo na slovo, mogli su štošta naučiti o razboritosti i lepom izražavanju. Saznali su i da postoje priče u kojima svaka reč počinje slovom O, tako da zazvuče pesnički arhaično:

„Onomad opkoliše Ostoju osam ogromnih otmičara – opasnost očigledna! Ostoja otvori oči, opasa opasač, otkoči oružje. Oni – opkoli, Ostoja – odbi; ovamo-onamo, odozgo-odozdo, obrni-okreni, odoli Ostoja osamnaest puta...“

A moglo se čuti i kako zvuči muzika kada je izvodi i stvara neko ko za nju ima smisla i veštine.

Za par godina koliko su se igrali pogađanja, klinci su ove učitelje upamtili za ceo život. Miću u braon odelu na kocke, i Aćima, njegovog sitnijeg dvojnika, takođe u braon odelu na kocke. Zatim, Ostoju iz lopte u obliku slova O, koji je spretno štrikao rečenice od reči na slovo „O“. Lepuškasta Lola imala je još lepši i nežniji glas, a Gavrilo, iako od drugačije, pernate sorte, bio je najšarmantniji član porodice. A u kutiju sa slikom i zvukom su ih, pod rediteljskom palicom Vere Belogrlić, spakovali scenaristi Duško Radović i Aleksandar Popović.

 

 

U početku behu smisao i dar

Čak ni „Mrgud“ tada nije mogao predvideti da će mnogima ove raspevane lekcije postati simbol detinjstva. „Onih lepih dаnа mi smo imаli mnogo prečih i bаnаlnijih poslovа, i nismo ni umeli ni mogli misliti o tome – dа li će to što rаdimo ostаti ili će se zаuvek ugаsiti sа odjаvnom špicom poslednje emisije“.

Ovako se sećao početaka kultne dečje emisije „Na slovo, na slovo“. A ona je ostala u amanet i nadolazećim generacijama.

Dok je pevljivi intro postao svojevrsna azbučna himna, tvorci serijala se ipak nisu mogli oteti nedoumicama. Najpre, „trebаlo je, u prаvom smislu reči, izmisliti – čime, kojim i kаkvim rečimа i slikаmа, ispuniti tih 40 minuta nаmenjenih deci“.

A osim što bi mali ekrani služili kao medijumi takvoj kreativnoj ideji, „zа to čudo, televiziju“, sećao se Radović, „svi smo bili mlаdi i neuki, i tek smo otkrivаli štа može onа а štа mi“.

Doduše, nije bilo samo do „mladih i neukih“ kreativaca – tih ’60-tih godina, stvoriti nešto na televiziji podrazumevalo je razne, danas teško pojmljive tehničke zavrzlame. Zvuk i slika bili su odvojeni na levu (video) i desnu (audio) stranu, pa se moralo razmišljati „kako ostvаriti jedinstvo zvukа i slike, zаnimljiv i dobаr televizijski doživljаj. A to“, sećao se scenarista, „nisu ni mаlа mukа ni mаlа veštinа. I zа to su, dozvolite dа kаžem, potrebni određeni smisаo i dаr“.

Od prve kocke do raspevane televizijske porodice

Uz sva tehnička ograničenja, pokazalo se da smisla i dara nije manjkalo. Posebno su Radović i ekipa vodili računa da „dobro nahrane zvuk i sliku“. Tako su za učenje slova služile kocke raznih veličina, a imale su i „stanovnike“ u vidu raznih igračaka, živih i neživih, kojima je mališane iznenađivao „voditelj igre“. A ovu važnu ulogu uzeo je legendarni Milutin Mića Tatić.

Ipak, neke od igračaka su i same krojile pravila. Već na prvoj probi se iz jedne kocke odmetnuo snežnobeli patak. Rediteljka Belogrlić je tada rešila da svojeglavi disident – a dobio je ime Gavrilo – ostane na slobodi do kraja snimanja.

Pesnik-scenarista se sećao i da se Gavrilo „vrlo profesionalno ponašao“. „Pred svаko snimаnje smo gа kupаli, а on nije bio ,nedokаzаn’, kаo mnogа decа i glumci“. Tako se, poput Ostoje, svrstao među stalne članove ekipe, ali je valjalo da ovaj slovni igrokaz, kako je već bio namenjen deci, dobije i jednog televizijskog mališana.

Slika i prilika voditelja Miće, samo manjih dimenzija, bio je Aćim. Porodicu su zatim proširili i Đuza (Stojiljković), Paja (Pavle Minčić), Dara (Čalenić), Baja (Ljubiša Bačić), Lola (Novaković).... „Svi su ponešto pokаzivаli, pričаli i pevаli, mučili smo se i rаdovаli, svаđаli i mirili“ – baš kao što bi to činila i prava, ne-televizijska familija.

Nedostajalo je još samo zvuka i tona. Porodica okupljena oko rediteljke Belogrlić želela je saundtrek sa „mnogo muzike, lake, pevljive i prijatne“.

Miodrag Ilić-Beli bio je u to vreme već više od decenije muzički urednik Radio Beograda. „Završio je i znao sve muzike, i ozbiljne i neozbiljne, umeo je i mogаo svаkаko“. Uz kašičicu njegovog smisla i dara, porodica među slovima i kockama je ispevala neke od najmelodičnijih pesama.

„Lekcije“ u boji, za neke nove klince

16. oktobarskog dana 1963. godine, prvi mališani ispratili su prvu raspevanu lekciju "Na slovo, na slovo". U naredne dve sezone (školske i televizijske) odslušali su ih i odrecitovali još 34. Toliko su dopustile tadašnje mogućnosti: Mića i Aćim, Gavrilo, Ostoja i ostali iz ekipe držali su slovo po dva puta mesečno. Klince su poslednji put pozdravili početkom juna 1964., isprativši ih te sezone na najduži raspust.

Ali, od jeseni te godine više nije bilo „škole“. Malo je bilo i nade da će se ponovo vratiti na ekrane – u samoj televiziji, iščezao je, ili beše izbrisan, svaki trag da su „Slova“ ikada postojala. Ispostaviće se, ipak, da se neko na vreme dosetio da ih otme od zaborava.

To beše jedan tajni, beli plakar u ulici Stevana Sremca. „Progutao“ je sve što su ikada zabeležile tonske i magnetofonske trake, a pripadao je glavi porodice, Veri Belogrlić.

Koju godinu kasnije, „Slova“ su se najpre preselila u Malo pozorište. Potom ih je Sterijino pozorje okitilo nagradama, ali je Vera Belogrlić pošto-poto želela da ih vrati u televizijske kutije. Naoružana beskrajnom privrženošću, po drugi put je svoju porodicu okupila 1971. godine.

Neki novi mališani su sada ove lekcije učili u boji. I mada ih nije bilo mnogo, ipak beše dovoljno da i jednoj novoj generaciji raspevaju i oboje detinjstvo.