Decembra 2020. godine navršava se 25 godina od izleta britanske grupe u zemlju u koju nije hteo da uđe, a iz koje svi su hteli da izađu. Ovaj koncert obeležio čitavu jednu generaciju izgubljenu u devedesetim i udahnuo im dašak nade za bolje sutra. Bio je to "Prodidži", bio je to Beograd, bila je to 1995. godina.

"Potpaljivač" koji je probio sankcije

Godine koje su prethodile ovom kulturnom fenomenu za tadašnje okolnosti lako je opisati, ali emociju koju su Beograđani proživljavali nije moguće u toj meri približiti današnjoj omladini. Konstantan refren nemaštine i beznađa: rafovi u samoposlugama prazni, ratovi taman što su utihnuli, sankcije,  previranja i kolebanja, restrikcije. Darovan nam je čika Jova Zmaj na novčanici od 500.000.000.000, valjda se nisam zabrojao... Ne, izgleda da nisam - u pitanju je 500 milijardi. 

Strana muzika do mladih je najčešće dopirala putem nasnimanih kaseta prodavanih na tezgama ispred SKC-a, koje bi se kasnije izanđale od silnih puštanja na kućnim žurkama. Inače, za one mlađe koji kasetu viđaju samo na retro plakatima, kaseta je plastični kvadar sa namotajima trake, koji staje u jedno sokoćalo koje potom reprodukuje zvuk. Uglavnom, niste bogzna šta propustili, digitalni nosači zvuka su daleko superiorniji. Poneki alternativni zvuk stigoa bi i sa talasa piratskih radija koji su remitovali "Virgin radio" ili radio stanica B92 i Index koje su važile za urbane i buntovničke.

Prema rečima organizatora, koncert "Prodidžija" krčkao se dosta dugo. Naime, sama ideja o dovođenju big bit sastava autentičnog zvuka nikla je godinu dana ranije, ali usled nedostatka finansijskih sredstava Ministarstvo kulture nije moglo da isprati i realizuje taj projekat.

Nova prilika ukazala se najavom nove turneje grupe, i nije se dala ostati snoviđenje. U rokovnik upisan je datum 8. decembar 1995. godine, lokacija: Beograd, Hala Pionir.

Nepunih nedelju dana pre potpisavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i zvaničnog prekida rata, "Prodidži" je nastupio u prestonici. Na očigledno iznenađenje Britanaca koji, niti su znali gde su Beograd i Srbija, niti zašto baš ovde dolaze, te večeri se pred njima tiskalo 13-14.000 mladih duša (prema zvaničnim navodima čelnika grada) željnih makar žiške u tami devedesetih. Pre toga je usledila čuvena konferencija za novinare u improvizovanom press centru u Hajatu na kojoj su Beograđani po prvi put susreli sa (kreativnim) haosom koji sa sobom nosio "Prodiži". Na svečanom prijemu u Skupštini grada simbolično su im dodeljeni ključevi grada.

Iste večeri, navikli na sasvim drugačije uslove, članovi benda izašli su na skromnu binu, uz ozvučenje od 20.000 vati i poneki laser. Oprema je, uzgred, donesena iz Budimpešte s obzirom da beogradski organizator nije mogao da ispuni zahteve menadžmenta, jer u prestonici niko nije gostovao prethodnih godina. I žurka je mogla da počne.

Dah za zaboravljene

Zaređali su se hitovi sa drugog albuma "Music for the Jilted Generation", koji je bio odgovor na kriminalizaciju rejv kulture u Britaniji, ispraćeni navijačkom bakljadom sa tribina u dupke punoj velikoj sali danas Hale Aleksandar Nikolić, a nekad popularnog Pionira. Rekordan broj posetilaca, koji i dan-danas stoji, saživeo se sa besnim ritmom benda, i makar na tren nije osećao dugodišnju nemoć - eksplodirali su, bila je to apsolutna katarza napaćene omladine.

Pred sam kraj, desio se pravi skok u budućnost. Maksim, jedan od dvojice pevača benda, u mrklom mraku najavljuje nešto dotada neizvođeno. Premijerno, isključivo za beogradsku publiku, "Prodidži" izvode "Breathe", hit sa albuma koji će biti objavljen dve godine kasnije - "The Fat of the Land". Generacija koja nije imala ništa i kaskala svetlostim godinama za svojim zapadnjačkim vršnjacima, za tih tri minuta bila je ispred svih, na samom vrhu sveta.