Pomalo stidljivo smeštena na Terazijama, malo podalje od poznate česme, stoji jedna barokna žuta vila – Krsmanovićeva kuća. Leđa je okrenula glavnoj džadi pa bi se reklo kao da, u svojoj starosti, čuva kakvu tajnu. Eh, kada bi samo zidovi mogli da govore…

Mnogi je danas zanemaruju. Pogled im često ni ne padne na nju dok žurno prolaze zaboravljajući da je ovo zdanje mesto na kome se stvarala istorija.

Foto: Marko Stojanović - Beogradski trgovac i srpski dobrotvor, Aleksa Krsmanović

Mali dvorac

Krsmanovićeva kuća, mnogima poznatija kao Zgrada Protokola sagrađena je 1885. godine prema narudžbini trgovca Joce Markovića. Gazda Joca je želeo da svojoj porodici priušti vilu poštenim radom zarađenu, te je unajmio najboljeg arhitektu toga vremena Jovana Ilkića koji je od nje stvorio svoje najbolje delo. Vila je kitnjasto dekorisana sa spoljne strane, ali i iznutra, a poseban ukras je prelepa dvorišna terasa sa stepeništem. O njenoj lepoti najbolje svedoči to što su je prozvali "mali dvorac" još tokom gradnje.

Grafika: Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda, "Krsmanovićeva kuća na Terazijama" - Crteži arhitekte Jove Ilkića sa detaljima fasade i unutrašnjosti

Ipak, Markovići se nisu baš nauživali u ovoj kući. Samo tri godine nakon što je izgrađena, bila je stavljena na javnu licitaciju. Gazda Joca je zapao u velike dugove i morao je da proda kuću da bi se nekako isčupao iz dubioze.

Vilu kupiše braća Krsmanovići iz Tuzle, a nakon deobe, kuća pripade bratu Aleksi Krsmanoviću, čuvenom izvozniku šljiva koje su stizale i do Amerike, ali i soli, preko kojih se obogatio. Inače, Aleksa beše i jedan od velikih akcionara i predsednik Beogradske trgovačke banke. U ovoj vili je, sa svojom suprugom Milkom Petrović svio gnezdo i živeo sve do kraja života 7. aprila 1914. godine, kada je preminuo u Beču.

Posle smrti Krsmanović je kuću, zajedno sa svim svojim imetkom, zaveštao srpskom narodu. Njegova supruga, prema testamentu, imala je da uživa pravo stanovanja u kući gde je obitavala sve do svoje smrti.

Foto: Arhiva Narodne biblioteke Srbije - Kuća Krsmanovića neposredno posle Prvog svetskog rata kada je služila kao privremena rezidencija regenta

Od porodičnog doma do kraljevske rezidencije

Nakon što je bila dom Krsmanovića kuća na Terazijama je postala vlasništvo "Zadužbine Alekse Krsmanovića" koja je osnovana 1924. godine uz odobrenje kralja Aleksandra. Zadužbina je imala cilj da, od prihoda podiže domove za decu bez roditelja širom zemlje, što je bila želja Krsmanovića koji nisu imali dece.

Vila Krsmanovića, po okončanju Prvog svetskog rata u kome su porušeni ili veoma oštećeni svi dvorovi u Beogradu, dobila je novog stanara – regenta Aleksandra I Karađorđevića. Princ, koji je u tom periodu vladao umesto svog bolesnog kralja Petra I, u njoj je napravio svoju rezidenciju i živeo sve do 1922. godine.

U ovim okolnostima Vila Krsmanovića bila je mesto na kome je 1. decembra 1918. godine proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon što je, u balskoj dvorani ove kuće, pročitan proglas o ujedinjenu tri naroda.

Foto: "Pravda", 1938. - Članovi Narodnog veća iz Zagreba prilikom Ujedinjenja 1. decembra 1918. u Kući Krsmanovića

Novi stanari Vile Krsmanovića

Pošto se princ iselio i vratio u obnovljeni dvor, Vila Krsmanovića je pretvorena u restoran pod nazivom "Kleridž". Vlasnici restorana su odlučili da još koji dinar zarade od rente te su suteren, bašta i jedna sala su, maja 1930. godine, transformisani u elitni bioskop "Adrija". Prvi film koji je prikazan u ovom bioskopu svojim imenom "Kroz buru i oganj" prigodno je oslikavao istoriju same zgrade.

Ovo ostvarenje govorilo je o herojima Prvog svetskog rata i njihovom stradanju, a u bioskopu "Adria" je imao rekordnih 200 projekcija u 33 dana zaredom.

Ipak, bioskop nije bio dugog veka. Posle samo godinu dana, nakon što je zakup istekao, bioskop je iseljen iz Vile Krsmanovića.

Foto: Wikipedia / Snežana Negovanović - Detalji unutrašnjosti

Ovo zdanje koristio je i Autoklub, dok je u suterenu Mahmud Safikjurdli držao radionicu i prodavnicu persijskih, smirenskih i kavkaskih tepiha.

Četiri godine kasnije, 1935. pojavio se prvi predlog da se vili dodeli zaštićen status spomenika. Brojne viđenije glave tog doba podržale su predlog, a među svima isticao se veliki Branislav Nušić.

Ipak u periodu od 1934. pa sve do početka Drugog svetskog rata, u Vili Krsmanovića nalazio se Savez sokola Kraljevine Jugoslavije. Zadatak ovog udruženja bio je održavanje i poboljšanje moralnog i fizičkog vaspitanja državljana Jugosavije. U tom cilju redovno su održavane fizičke vežbe po Sokolskom gimnastičkom sistemu Miroslava Tirša. Inače, naziv "Soko", potekao je iz poređenju junaka narodnih pesama sa pticom soko, a starešina Sokolskog saveza bio je Petar Karađorđević.

Foto: Wikipedia / Snežana Negovanović - Balska dvorana u kojoj je rođena Kraljevina SHS

Vila Krsmanovića kao Zgrada protokola

A onda je svet zahvatio Drugi svetski rat. Beograd se našao pod nemačkom okupacijom dok je Vila Krsmanovića pretvorena u kantinu za nemačku Upravu grada, sve do oslobođenja.

U posleratnim godinama kuća je nacionalizovana i tada je dobila ulogu po kojoj je većina danas pamti. Postaje Zgrada protokola, mesto na kome je, tokom narednih 30 godina, bio smešten Protokol Državnog sekretarijata za inostrane poslove SFRJ i Diplomatski klub.

Vila Krsmanovića tako je dobila novi naziv Zgrada protokola po kome je i danas poznata među žiteljima Beograda, iako je Protokol 1979. iseljen iz nje.

Foto: Wikipedia / Snežana Negovanović - Impozantni balkon i stepenište u dvorištu vile 

U Registar spomenika kulture pod brojem SK 36 kuća Krsmanovića napokon je upisana 1964. godine. Zgrada protokola je doživela veliku restauraciju 1987. godine, kad je prostor adaptiran za Klub privrednika i banku.

U narednim godinama stanari su se smenjivali. Zgrada protokola je bila sedište različitim inostranim firmama, da bi se u nju konačno uselio Fakultet za medije i komunikacije koje je tu otvorio Kuću kulture i Vili Krsmanovića vratio prvobitnu namenu.

Kuća kulture je zamišljena kao otvoren prostor za sve koji žele da aktivno unaprede kulturnu scenu u Srbiji, razvijaju kulturu dijaloga i nove oblike mišljenja i učestvuju u kreiranju najraznovrsnijeg umetničkih formi.