Otkako je beogradska štampa izvestila o iznenandnoj smrti dr Arčibalda Rajsa, prestonica je ostala bez jednog od najvoljenijih naučnika tog vremena. Tog 8. avgusta 1929. godine, ugledni hemičar i nekadašnji profesor Univerziteta u Lozani preminuo je u svom skromnom domu podno Senjaka na Topčideru.

Retko ko bi, osim njenog stanara, ovaj dom nazvao vilom. U „Dobrom polju“, neupadljivoj prizemnoj kućici sa četiri sobe, „srpski Švajcarac“ je proveo poslednjih osam godina života. Tu se latio i pisanja svog testamenta „Čujte, Srbi“, u trenutku kada se i sam, pomalo razočaran prilikama u političkim krugovima i posleratnom društvu, povukao iz javnog života.

Okolina Topčidera, gde je i dr Rajs sagradio kuću, u to vreme je i inače bila susedstvo beogradske intelektualne elite. Ipak, decenijama nakon doktorove smrti, vila „švajcarskog dobrovoljca srpske vojske“ ni po čemu nije odavala ime nekadašnjeg slavnog stanara. Nakon što je u njoj isprva bio smešten Dečji dispanzer, brigu o kući su preuzeli sasvim obični Beograđani.

Kako je izbledela trobojka nad vremešnim tremom

Mada je ime dr Rajsa ostalo dobro upamćeno, čini se njegova vila nije bila te sreće. Gotovo devet decenija otkako je izgrađena, „drži“ je tek briga njenih poslednjih stanara. Od ’60-tih godina prošlog veka, u dva dela kuće uselile su se dve porodice.

„Naslednici“ su po tom pitanju učinili koliko god su tada mogli. Dr Rajs je, želeći da „Dobro polje“ nalikuje autentičnoj seoskoj kućici, po tradicionalnim uzorima uredio i sobe u kojima je boravio. Grede nad svodovima dao je okrečiti u crveno, plavo i belo, kako bi podsećale na trobojku zemlje koju je zavoleo kao svoju vlastitu.

Foto: Wiki / Dungodung

U međuvremenu, brigu o njoj je preuzeo i Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Ipak, danas gotovo i nema nagoveštaja o tome da je nekada u skromnoj vili živelo veliko ime. Stanari koji su ovde došli pre šezdesetak godina, učinili su sve u svojoj moći kako bi je sačuvali. Novo ruho su tada dobili i krov i zidovi i fasada.

Ipak, malo je teže bilo izboriti se sa tragovima koje su na njoj ostavile naredne decenije. Ionako trošnoj kući zapretila je vlaga, te je postala još skromnija i trošnija. Na sve to su se s proleća 1999. godine zaređali i novi potresi, od kojih su temelji i zidovi još više popustili. Sadašnji stanari mogli su naslutiti kako je bilo i samom doktoru Rajsu, dok su kraj njegove rezidencije prolazila kola sa drvima do kuće Milana Kapetanovića – istog ministra s kojim se oko ovog pitanja i sam sporečkao dan pre no što će preminuti.

Kola sa drvima potom su zamenili tramvaji, koji i danas svakodnevno prolaze ulicom ispred kuće. Vila je „vibrirala“ i dok se (g)radio novi Most na Adi, a teret su osetili i krov i zidovi i prozori, čak i trotoar pred ulazom u vilu.

Kuća koja (ni)je postala Muzej

Najviše stradanja pretrpela je sobica u kojoj je nekada počivao ugledni Švajcarac. U međuvremenu, s početka ’90-tih godina prošlog veka, došlo se na ideju da se od skromnog kućerka načini muzej ili memorijalni centar. Time bi se, uslovno rečeno, u nju „vratio“ i njen prvi stanar, tim pre što je u svojoj vili napisao i testament posvećen narodu koji je toliko zavoleo.

Ova se ideja i tokom poslednjih tridesetak godina često mogla iznova čuti. Do skoro je ipak sve ostalo na zamislima i lepim planovima. Kako bi se u nju zaista uselili muzejski eksponati, rukave bi najpre morali zasukati restauratori koji bi „Dobrom polju“ vratili nekadašnji (skromni) sjaj. Sem toga, nove domove bi morale dobiti i porodice koje već šest decenija u njoj borave.

Pritom je i gradski Zavod za zaštitu spomenika kulture ustanovio da doktorova kućica, usled popriličnih oštećenja, u takvom stanju ne bi mogla da udomi memorijalni centar.

Stoga je ova ideja u međuvremenu ostala „na čekanju“. Otuda je, pri samom pogledu na vilu, još teže naslutiti da je pripadala bogatom i uglednom prijatelju ovdašnjeg naroda. Mada je proglašena vrednim spomenikom kulture, od sećanja na nju je ostao da svedoči tek naziv koji joj je nadenuo doktor Rajs.