Tokom poslednjih pedesetak godina, u prestonici je sačuvano nasleđe koje pripoveda o istoriji od kamenog doba do Beograda na vodi. Kako bi ga propisno zbrinuli, u tom su se poduhvatu združili arheolozi, istoričari, muzeji, restauratori i konzervatori.

Do tog trenutka, kulturnim i istorijskim dobrima svojevremeno su pretili pojedinačni i kolektivni nemari, ratovi i zub vremena. Da bi im se stalo na put, prvi su se angažovali ugledni Beograđani i institucije koje su imale načina da tako nešto sprovedu u delo. No, i sama ideja o zbrinjavanju simbola prestoničke istorije i kulture morala je pričekati pravi trenutak.

Spas za prestonička kulturno-istorijska zdanja

Krajem ’30-tih godina prošlog veka, u Beogradu se prvi put javlja ideja da se prošlost grada stavi pod lupu. U okviru gradske Opštine već je postojao kulturni odsek, te je godine 1939. predloženo da mu se u te svrhe pridruži poseban odeljak.

To ujedno beše i začetak ideje o formiranju službe sa posebnim zadatkom: zaštitom spomenika kulture. Međutim, ni kulturnom odseku, a ni samoj ideji, okolnosti u tom trenutku nisu išle na ruku. Beograd je najpre morao pregrmeti Drugi svetski rat, a nakon rata pričekati još 15 godina.

Tek 27. maja 1960. godine, Narodni odbor prestonice osniva Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Iako mu je rad bio od presudnog značaja za prestonička kulturna dobra, institucija je prvih godina po osnivanju delovala iz daleko manje reprezentativnih službenih odaja. Na korišćenje je dobila oronulu prizemnu zgradu u Kumanovskoj ulici 5., u dvorištu Gradskog servisa za održavanje vozila.

Na čelo zavoda stao je Jovan Sekulić – istoričar umetnosti i vrsni stručnjak u misiji zaštite kulturnog blaga Srbije. Novembra iste godine, novoosnovana institucija dobija i Savet u kom su se našli arhitekta Bogdan Ignjatović, nekadašnji ministar Stojan Simić i slikar i konzervator Svetislav Mandić. I tek što je počeo sa radom, na adresu Zavoda stiže i prva hitna inicijativa.

Nekoliko prestoničkih profesora i arhitekata – među njima i Dimitrije Leko, Branislav Kojić, Oliver Minić i Bogdan Nestorović – apelovali su da Zavod pod zaštitu uzme kuću Jevrema Grujića. Na njenoj adresi u ulici Lole Ribara 17 (danas Svetogorska ulica), trebalo je u to vreme da bude podignuta zgrada Ateljea 212. Od rušenja ju je spaslo Rešenje o zaštiti, a dom srpskog diplomate ujedno beše i prvi spomenik kulture na spisku zaštićenih dobara.

Nakon toga su pod zaštitu uzeta i vremešnija zdanja: usled pretnje od potpunog urušavanja, bez zadrške su otpočeli radovi na Kuli Nebojši. Treći sačuvani i zaštićeni simbol grada bila je Bajrakli džamija u Gospodar Jevremovoj ulici.

Foto: Pavle Kaplanec

Institucija sa misijom zbrinjavanja svedoka prošlosti

U narednih nekoliko decenija, Zavod je pod svojim krovom okupio vrsne i ugledne stručnjake. Sve veći broj istraživanja otkrivao je do tada malo znane i dugo skrivane slagalice beogradske prošlosti. Od proučavanja, evidentiranja i radova na konzervaciji, do upoznavanja javnosti sa njihovim osobenostima i značajem, institucija se prihvatila velikog izazova zaštite beogradskih znamenitosti.

Sva nova saznanja o njima pretočena su u obimni Centar za dokumentaciju. Kako su istraživačke metode postajale savremenije, to su i istraživanja bila uspešnija. U bogatu evidenciju upisivano je sve više istorijskih, kulturnih i dobara od posebnog i izuzetnog značaja. Time je Zavod za zaštitu spomenika kulture postao jedna od vodećih ustanova tog tipa u tadašnjoj Jugoslaviji.

Tako je ostalo sve do ’90-tih godina prošlog veka. Stručnjaci su do tada radili intenzivno i bez prekida, a sada su se suočili sa izazovima opšte krize i izolovanosti društva. U takvim okolnostima, briga o kulturnom nasleđu grada bila je daleko od prioriteta.

Ipak, nisu se prekinuli napori da se ovdašnja (pa i evropska) javnost i dalje upoznaje sa kulturnim bogatstvom prestonice. Ovakav vid popularizacije ubrzo je nastavljen i pokretanjem časopisa „Nasleđe“. Uz to su izdavane publikacije, monografije i katalozi, sarađivalo se sa ostalim kulturnim ustanovama i organizovala su se predavanja i stručne konferencije.

Od zaštitnika spomenika kulture do zaštićenog čuvara grada

Tek od 2000. godine i dolaskom novih društvenih promena, Zavod za zaštitu spomenika kulture ponovo dobija uslove za neometani rad. Uprkos zastojima, cilj ove institucije od prvog dana je ostao isti: da evidentira, zaštiti i predstavi beogradskoj javnosti dragocena saznanja kako o pojedinačnim zdanjima, tako i znamenitim lokacijama i arheološkim nalazištima od visoke kulturno-istorijske vrednosti. Odluka o njihovoj zaštiti donosi se posebnim rešenjem, a na spisku spomenika kulture ovakvih zdanja je danas više od 2.000 – od rezidencija znamenitih Beograđana i važnih gradskih institucija, do urbanih celina i javnih spomenika.

U međuvremenu, Zavod za zaštitu spomenika kulture napustio je i stare prostorije u Kumanovskoj ulici. Danas se nalazi u zgradi nekadašnjeg Vojnog muzeja u neposrednoj blizini Pobednika, tačnije, u Gornjem gradu Beogradske tvrđave. Nastavljajući misiju zbrinjavanja istorijske riznice Beograda, odlukom državne Vlade je i sam, od 2013. godine, stekao status ustanove kulture od nacionalnog značaja.