Kada imate ogromno carstvo površine veće od 200.000 kvadratnih kilometara (i revnosno ste ga gradili i čuvali gotovo 1000 godina) sigurno je da ćete, kao deo vladajuće garniture, biti veoma ponosni. Vaš uticaj i moć drugima će ulivati strahopoštovanje. Ali ne lezi vraže – uvek će biti i onih čija zavist i ljubomora će vas držati u pripravnosti.

A ukoliko ih ne držite na oku, granice vaše kraljevine lako bi mogle biti napadnute, a delovi njene teritorije prisvojene od strane suparnika. U slučaju da ta teritorija nosi naziv Kraljevina Ugarska, verovatno biste učinili isto što su učinili i ponositi Ugari krajem 19. veka: sagradili biste pet veličanstvenih kula; jednu u prestonici, i po jednu na svakoj od 4 strane sveta vašega kraljevstva – a sve kako biste danonoćno motrili na potencijalne uzurpatore.

Foto: Magyar Nemzeti Múzeum - Plakat za Milenijumsku proslavu

Ne bi bojazan od neprijateljskog kidisanja, međutim, bio jedini razlog takvom poduhvatu – hiljadugodišnje nastojanje jedne od najuticajnijih kraljevina da održi svoj autoritet, svakako zavređuje da bude obeleženo kako dolikuje. Pet veličanstvenih kula stoga behu prikladni simboli dostojanstva i nadmoći, učvršćujući dojam o neprikosnovenoj dominaciji starim kontinentom.

Stotinak godina kasnije, od pomenuih 5 kula ostala je samo jedna. Doduše, i granice ondašnje Austrougarske – a današnje Demokratske Parlamentarne Republike Mađarske – poprilično su se smanjile, čime se i preostala kula našla na teritoriji susedne države Srbije. Njena sadašnja lokacija poznata je pod nazivom Gardoš, i pripada istoimenom delu Zemuna, „grada od zemlje“.

Foto: arpad.lapok.hu

Kako je nastala jedna od najlepših kula na ovim prostorima

Tokom više od stotinu godina, ovo arhitektonsko zdanje ponelo je nekoliko imena. I danas je pojedini lokalci zovu Gardoška kula (ili Kula Gardoš), po istoimenom uzvišenju u zemunskom naselju Gardoš. Drugi će, pak, koristiti naziv Kula Sibinjanin Janka, nastavljajući tako sećanje na slavnog mađarskog vojnika, namesnika i borca protiv Turaka Janoša Hunjadija.

Naime, Hunjadi (koji je svojevremeno prihvatio „posrbljenu“ verziju svog imena) život je okončao upravo na mestu gde se kula danas nalazi – i to samo 3 nedelje nakon svoje poslednje pobede nad Osmanlijama. Ipak, osim mesta na kome je preminuo, ne postoji ništa što bi povezalo slavnog vojskovođu i kulu na Gardošu. Janko je usled posledica kuge preminuo 1456. godine (tačnije, 440 godina pre no što je kula sagrađena), te će nas istoričari uvek podsećati da je Kula Sibinjanin Janka posve pogrešan naziv. A najispravnijim se smatra naziv Milenijumska kula, budući da najneposrednije ukazuje na simboliku njene izgradnje.

Foto: arpad.lopok.hu - Otvaranje Milenijumske kule 1896.

Mađarski narod, naime, proveo je dugo vremena nastanjen u oblasti Panonske nizije. Od trenutka kada su se prvi Mađari 896. godine naselili na ovim prostorima, pa do odluke da se na Gardošu sagradi čuvena kula, protekao je tačno jedan milenijum. Kula je, prema tome, postala i zvanični simbol hiljadugodišnjeg boravka Mađara na teritoriji današnje Vojvodine.

Sa ciljem obeležavanja ovog jubileja, Mađari su najpre u Budimpešti sagradili impozantni centralni trg. Istovremeno, pala je i odluka o izgradnji 4 kule na krajnje 4 granice mađarske države (istočne, zapadne, severne i južne). Izgradnja Milenijumske kule započeta je, dakle, 1896. godine, a najjužniju tačku Kraljevine predstavljalo je upravo uzvišenje Gardoš. Na istom mestu nalazili su se i temelji drevne zemunske tvrđave Taurunum iz 9. veka, koja dugo vremena beše jedna od važnih odbrambenih tačaka desne obale Dunava. Zapravo, kula na Gardošu nalazi se u samom središtu zidina nekadašnje tvrđave, a u okolini su i danas vidljivi ostaci velikih kružnih kula i odbrambenih zidova nastalih na temeljima kvadratne citadele Taurunuma.

Foto: Branibor Debeljković - Stari Zemun

Istovremeno, uzvišenje na kome je kula sagrađena predstavljalo je najistaknutiji deo zemunskog naselja. Nadmorska visina od oko 105 metara – približno ista onoj gde se sa suprotne stane uzdiže Kalemegdanska tvrđava – beše idealna pozicija za objekat koji bi, između ostalog, služio i kao osmatračnica. Sa kulom koja seže do 36 metara u vis stvorena je i iluzija visine, odnosno utisak da Gardoš ima ambijelntalni izgled brda.

Ono što je Milenijumsku kulu oduvek činilo specifičnom, svakako je kombinacija različitih istorijskih i arhitektonskih stilova. Kako kula beše simbol vekovne vladavine Ugara, tadašnje arhitekte su je odlučile odenuti u ruho eklekticizma. Koristeći opeku i kamen, projektanti su većinom istakli romanske elemente, dok su ogledalo ugarske dominacije predstavljala državna obeležja kraljevine. Tako se na vrhu kule našla statua orla, sa rasponom krila od 4 metra i pretećim pogledom uperenim ka Beogradu – gradu na koji su Mađari polagali potpuno pravo.

Foto: Wikipedia - Julian Nitzsche

A moćna ptica na vrhu utvrđenja zvanično se nad prestonicom uzdigla 5. avgusta 1896. godine., dok je svečano otvaranje Milenijumske kule usledelo 15 dana kasnije.

Otvaranje je ispraćeno bogosluženjima održanim u svim zemunskim crkvama, dok pojedini izvori navode da je prostor oko nove arhitektonske atrakcije ubrzo postao i jedno od omiljenih šetališta Zemunaca. Naime, odmah po izgradnji uređen je mali park u okolini kule, a njena lokacija je, po svemu sudeći, bila više nego idealna – osim granice sa susednom Kraljevinom Srbijom, sa kule je pucao veličanstveni pogled na Donji grad i Veliko ratno ostrvo. Štaviše, i danas ovo mesto odiše srednjevekovnim ambijentom, i to zahvaljujući originalnoj gradskoj arhitekturi i spletu uskih, vijugavih uličica, stepeništa od opeke i „pohabane“ gradske kaldrme.

Foto: Wikipedia/Julian Nitzsche - Pogled sa Gardoša na Zemun i Beograd

Zdanje koje i danas budi fascinaciju posetilaca

Ono što, međutim, beše ponos i dika ugarske kraljevine, s početka Prvog svetskog rata dobija i nešto drugačiju namenu. Zbog svoje specifične pozicije, Milenijumska kula je tokom rata služila osmatranju nadiruće neprijateljske vojske. Pripadnici austrougarskih jedinica koristili su je kao mitraljesko gnezdo, a odmah po izbijanju rata arhitektonski spomenik pretrpeo je i prva oštećenja. Godinu dana nakon što je rat završen oštećenja su sanirana, ali neslavna sudbina Kraljevine Austrougarske već je bila zapečaćena.

Njen raspad usledeo je nedugo po okončanju Svetskog rata, i to jedva 2 decenije nakon podizanja Milenijumske kule. Evo kako su istoričari zabeležili taj trenutak:

„Na temeljima nekada moćnog carstva nikle su nove, nacionalne države. Četiri kule na četiri kraja teritorije koju su Mađari smatrali za svoju našlo se van granica nove mađarske države. Tri su ubrzo srušene i jedino je ona na Gardošu ostala da stoji kao zaboravaljeni spomenik davno nestalog carstva.“

A taj „zaboravljeni spomenik“ danas je među najstarijim građevinskim ostacima starog jezgra Zemuna. Sa vidikovca kule pruža se predivan pogled na Dunav, Beograd i Zemun, zbog čega je Milenijumska kula postala jednom od najposećenijih turističkih destinacija prestonice. Zbog svog kulturno-istorijskog značaja, kula dobija i novi, restaurirani izgled, a od 1948. godine se – uz ruševine srednjevekovne zemunske tvrđave – nalazi pod zaštitom Zavoda za spomenike Republike Srbije.

Zanimljiva je i legenda o tajnim prolazima ispod kule, a po kojoj se u podrumu nalazi tunel kojim se ispod Dunava stiže do Kalemegdanske tvrđave. Danas nas na njenu izvornu simboliku podsećaju jedino istorijski spisi – čak se ni orao raširenih krila odavno ne nalazi na vrhu. U okviru turističkog obilaska Gardoša, posetioci u Milenijumskoj kuli sada mogu videti stalnu izložbenu postavku posvećenu Milutinu Milankoviću, dok je umetnički atelje Čubrilo rezervisan za ljubitelje dizajna, grafike i fotografije.