Izgradnja one prve, stare Slavije, pak, označila je i sam početak urbanizacije ovog dela grada, i to je momenat koji prestonica duguje Škotlanđainu sa početka priče.

Jer, da nije bilo Frensisa Mekenzija, pitanje je koliko bi dugo Beograđani gacali po velikoj varoškoj močvari. 

Poglavlje treće: Otkud u Beogradu Englezovac?

Druga polovina 19. veka. Usred glavnog grada, a između današnje ulice Njegoševe, Svetosavskog platoa i Slavije – močvara. Kao vlasništvo predsednika Ministarskog saveta, gospodina Stojana Simića, ova je bara Beograđanima bila znana kao lovište jarebica i divljih pataka, i kao deo okruga pod nazivom Simića majur.

Zemljište je, po prirodi stvari, nasledio Stevanov sin Đorđe. Pošavši očevim stopama, i on se pronašao u politici i diplomatiji, postavši između ostalog i jednim od osnivača Crvenog krsta. Elem, godina je 1877. – mada pojedini izvori navode i godine 1878., 1880. pa i 1886. – a u Simića majur pristiže imućni trgovac Frensis Mekenzi. Sklopivši sa gospodinom Đorđem unosan kupoprodajni dogovor, močvarno zemljište (tačnije, ceo plac današnjeg trga, uz nenaseljeno imanje povrh njega) prelazi u Mekenzijevo vlasništvo za sumu od pet hiljada dukata.

 Foto: "Policijski glasnik", 1900. - U prošlim vremenima, danas elitni deo grada, bio je posebno problematičan

Umesto da sa njim nešto konkretno i učini, Škotlanđanin je svoje imanje ostavio praktično takvim kakvim ga je zatekao. Pusta i nenaseljena, Slavija je tada dobila tek isparcelisano parče zemlje sa prosečenim sokacima. Mekenzijevi novi susedi na ovakav potez su isprva odreagovali uz podsmeh, sve dok "lukavi Škotlanđanin" – kako su ga docnije prozvali – na prodaji parcela nije počeo dobro zarađivati.

Naime, uz uslov da na njima grade isključivo objekte od čvrste građe, potencijalni su kupci svoje parče zemlje mogli pazariti za do hiljadu dukata. I sam Mekenzi se u međuvremenu odomaćio na ovom tlu, stekavši među komšijama ugled i poštovanje.

Jer, osim što je bio mudar trgovac, Škotlanđanin je pokazao i svoju plemenitu stranu. Prve su njegovu podršku dobile udovice i deca palih boraca, zbog čega Beograđani odlučuju da mu se na prikladan način oduže.

Tako je, od 1896. godine, nekadašnja ulica Oraška ponela naziv Mekenzijeva. Ista se, međutim, više se nije nalazila u Simića majuru: kako su Englezi i Škotlanđani svejedno delili isti jezik, Beograđanima to beše dovoljno da ceo komšiluk prekrste u Englezovac.

 

Foto: Skyscrapercity - Socijalistički Narodni dom, odnosno Sala mira

Nedugo potom, na Slaviji se skućio i sam Mekenzi. Isti onaj Socijalistički narodni dom (a docnije kafana i bioskop) prethodno je, zapravo, bio dom gospodina Mekenzija. Kuća uglednog Škotlanđanina krajem 19. veka nosila je ime "Sala mira", a pre no što se u njoj počela okupljati radnička klasa, ugošćavala je razne vrste zborova i stranačkih okupljanja.

Uporedo sa time, sve više Beograđana počelo je naseljavati nekadašnju močvaru. I s pravom se zato može reći da je Mekenzi prvi udario temelje urbanizaciji današnjeg trga.

A gde je novih zgrada i kuća, morala se naći i koja kafana. Slavija ih je u ono vreme imala tri, pa su varošani, pored "Slavije", mogli zasesti u "Rudničanina" i "Tri seljaka". Istorija ih danas svrstava među najstarije prestoničke kafane, mada su obe porušene dolaskom Drugog svetskog rata.

 Foto: Digitalni arhiv NBS - Tramvaj na Slaviji

Poglavlje četvrto: Čičice, fantomi i beli poršei

Otkad su ptičju populaciju potisnuli stanovnici Beograda, tako je i Englezovac, počev od 1890., postao jednim od ukupno devet beogradskih kvartova. Po nastanku samog trga, na ovom se mestu počela rađati i istorija tramvajskog prevoza.

Iste godine kada su udareni temelji starom hotelu, sa Slavije je do Kalemegdana pošao prvi tramvaj simpatičnog naziva "Čičica". U pitanju je, zapravo, bilo vozilo na konjsku vuču: tramvaj je tada mogao stati ispred svake kuće, kaskajući pod linijskim brojem 1. "Čičicu" je ubrzo zapratila i tramvajska linija broj 2, s tim da je ova krstarila nešto dužom trasom: ka Oficirskom domu i Nemanjinom ulicom, pa sve do Železničke stanice.

Prosečnom Beograđaninu bi danas teško bilo zamisliti ovako "gust" saobraćaj – i to na jednom od tradicionalno najzagušenijih čvorišta. Konjić koji za sobom vuče tramvaj u ono vreme već je sam po sebi bio atrakcija; međutim, stotinak godina kasnije, žitelji glavnog grada imali su jedinstvenu priliku isrpatiti pravi auto-moto šou program.

Beli porše koji sumanuto jurca trgom u po’ noći, izmamio je u proleće 1979. na ulice radoznale Beograđane. Volanom je upravljala persona do tad nepoznatog identiteta, prethodno "pozajmivši" vozilo od jednog prestoničkog tenisera.

Milicija se, pak, odmah dala u poteru za – kako ga prozvaše – "beogradskim fantomom". Policijski tristaći, međutim, u poređenju s njim jednostavno nisu imali šanse. Tek nakon deset noći potere, i kada su se dosetili da pred njega ispreče gradski autobus, fantomski kršilac zakona napokon im je dopao šaka. Ponoćni reliji tridesetogodišnjeg Vlade Vasiljevića iste večeri su okončani, baš kao i kasnonoćne predstave na beogradskom trgu.

Kako god bilo, mladi Vasiljević uspeo je ovim mangupskim podvigom ugrabiti svojih 10 dana slave. Isto se, međutim, ne bi moglo reći za sve one planirane, započete i nikada završene neimarske projekte na lokaciji zvanoj Mitićeva rupa.