Na šta vas asocira termin folklor? Mnogi ga isključivo vezuju za ples i kulturno-umetnička društva, međutim, folklor ima znatno šire značenje koje obuhvata usmenu književnost, narodnu muziku, veštine, zanate, igre, verovanja, obrede, pa čak i medicinu. U razgovoru sa profesorom Nemanjom Radulovićem, koji predaje Narodnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, saznali smo da i savremeni gradovi stvaraju sopstveni folklor, kao i to da je folklor naše prestonice izuzetno inspirativan, ali i izazovan za proučavanje.

Profesor Beogradskog univerziteta Nemanja Radulović već godinama predano istražuje folklor Beograda – od urbanih legendi, do tzv. okultnog andergraunda iz pedesetih-šezdesetih godina prošlog veka. On nam otvara vrata ka uzbudljivoj beogradskoj pozornici na kojoj su se smenjivale raznolike gradske anegdote, vicevi, glasine o istorijskim događajima, legende o natprirodnom i urbana predanja povezana sa strahovima savremenog čoveka.

U budućim tekstovima posvetićemo se najzanimljivijim pričama iz pomenutih žanrova, ali pre toga bi valjalo da odgovorimo na tri relevantna pitanja:

Može li se uopšte govoriti o folkloru van sela – u okviru jednog savremenog grada kao što je Beograd?

Ako narodno (usmeno) stvaralaštvo zaista postoji i u okviru modernog grada – o kakvim je formama i temama reč? 

Imamo li i danas čuvare tradicije poput Vuka Karadžića, i na koji način oni istražuju i beleže narodno stvaralaštvo u urbanim sredinama?

Ima li naroda u gradu?

– Godine 1970.  američki folklorista Ričard Dorson je objavio članak pod naslovom-pitanjem „Ima li naroda u gradu?“ i dao potvrdan odgovor. Dakle, za folkloriste, postojanje gradskog folklora je nešto što se podrazumeva. No popularne predstave o folkloru obično su drugačije.

Kao što zna svako ko se bavi gradskim folklorom, pitanja s kojima se srećemo obično su: zar folklor nije ono što izvode kulturno-umetnička društva? A ona čuvaju običaje iz starine? Zar narodna književnost nije nešto što se nalazi po selima? Tamo se čuva kod starih i nepismenih (što starijih i nepismenijih, to bolje), dok se u novije doba, a naročito, u gradu, samo izlaže kvarenju i propadanju? Narodna književnost, predmet koji predajem, proučava se na prvoj godini studija, i upravo kod brucoša susrećem ove predstave – navodi prof. Radulović.

Zamisao da je folklor nešto što je samo vezano za selo i starinu nije tek popularna zamisao. To je dugo bila ideja samih proučavalaca, osnovni stav koji potiče još od romantizma. U vreme „otkrića“ narodne poezije romantičari su tragali za onim što je izvorno, netaknuto savremenom civilizacijom, tako da su smatrali da se narodna poezija najbolje čuva kod seoskog stanovništva. Shvatanje ovog fenomena, međutim, menjalo se s vremenom.

– Još pre 100 godina je nemačko-estonski folklorista Valter Anderson analizirao novinske glasine kao izvor savremenog folklora. U drugoj polovini 20. veka prihvaćeno je da folklor nije samo samo ostatak starine sačuvan na selu, već se i savremeni grad vidi kao mesto koje ima sopstveni, specifičan folklor. Takođe, folklor se danas posmatra i kao osobenost malih grupa gde svaka ima neki svoj (viceve, pripovedanja o navodno istinitim događajima…) pa se govori o folkloru lekara, studenata, taksista, grobara... – objašnjava naš sagovornik.

Tako je folklor – od muzejskog primerka – postao u nauci nešto što postoji i u gradu, oko nas, živo.

Zastrašujuće gradske legende i moderna predanja o natprirodnom

– Pre desetak godina pojavila se priča o dve drugarice (u nekim varijantama su majka i kćerka) koje odlaze u kineski tržni centar. Jedna ulazi da nešto kupi, ali se ne pojavljuje. Druga, koja čeka ispred, zove policiju. Nestalu devojku potom pronalaze u nekim kazamatima spremnu za prodaju u belo roblje ili za vađenje organa.

Mada je ovakvih pričanja bilo više i mada se pričaju već dugo (i u drugim gradovima) – nijedan događaj nije policijski potvrđen. Reč je o žanru koji se popularno naziva „urbana legenda“ (preuzeto iz engleskog; srpski bi bilo gradsko predanje ili savremeno predanje). I tu se postavlja pitanje: kako znamo da je reč o predanjima, a ne o „uobičajenim“ krivičnim događajima?

– Naravno, folkloristi nisu policija. Ali znamo da isti tip pričanja postoji u mnoštvu različitih sredina u vremenskom rasponu koji se meri decenijama. Ta stabilnost pokazuje da je reč o nečemu što pripada folkloru. Urbane legende imaju dodira sa stvarnošću – ne tako što je svaka pojedinačna priča istinita, ali one govore o stvarima koje zaista postoje u savremenom svetu, gde trgovina ljudima ili organima postoji, navodi naš sagovornik.

Iako ne predstavljaju tačne izveštaje, ove legende osvetljavaju strahove savremenog čoveka. Otuda je slika grada u ovom žanru zastrašujuća i puna upozorenja.

Obično se navodi da je odlika gradskog folklora gubljenje natprirodnog, ali ni to nije sasvim tačno.

– Ko nije čuo priču o vozaču koji primi autostoperku, ona zaboravlja jaknu (ili joj on pozajmi svoju), da bi, kada je odnese na njenu adresu, saznao od roditelja da je sreo duh njihove kćerke koja je na tom mestu poginula u nesreći? Inače, ovo je prva urbana legenda koja je naučno obrađena, osamdesetih godina. Ima i drugih primera koji pokazuju aktuelnost pričanja o natprirodnom u gradu – ističe prof. Radulović.

Do saznanja preko viceva

Današnjim proučavaocima nije lako da ustanove kako je izgledao beogradski folklor u prošlosti jer tada nije bilo nekog Vuka Karadžića koji bi sistematski beležio beogradski folklor. Kako bi video šta se pričalo i pevalo po Beogradu između dva rata, početkom 20. veka ili u 19. veku, profesor Radulović se okretao i izvorima koji nisu standardni folklorni.

– To su memoari, dnevnici – količina ovog materijala je ogromna, a redovno se objavljuju novi – štampa, suva istorijska građa, odnosno dokumenti koje gledaju istoričari. Iz ove građe izranja, kao nešto usput pomenuto, da je neka glasina izazvala paniku; pominje se koji su se vicevi pričali, ili koje su se parodijske pesme pevale po gradu, navodi profesor.

Pošto pesme i vicevi nisu vrednovani kao „pravi“ folklor, ono što su Beograđani generacijama prenosili odlazilo je, nažalost često, u zaborav.

– Rasulo se po pomenutim izvorima, te danas na osnovu njih rekonstruišemo šta su u nekom trenutku bile opsesije, strahovi ili povodi za smeh nekih generacija.

Neke forme su i „namerno zaboravljane“, tj. potiskivane, jer su ih vlasti doživljavale kao opasnost. Tako su se, na primer, „brisali“ tragovi antiokupacijskog folklora za vreme Drugog svetskog rata ili političkih viceva za vreme komunizma.

Treba imati u vidu da je folklor Beograda određen specifičnim događajima iz njegove istorije – jer reč je o gradu na granici, koji je dugo i prestonica. Tako je istorija „obojila“ i gradske glasine. Zabeležena su, na primer, govorenja o ubistvu kneza Mihaila i o Majskom prevratu, kaže Radulović.

Ono što je posebno zanimljivo – istorijskim, dubinskim proučavanjem može se pronaći veza između novijih folklornih formi i tradicionalnih oblika. Neki istraživači naglasak stavljaju na kontinuitet motiva, neki na preobražaj koji donosi život pričanja u novoj sredini.

– Pomenuta politička ubistva povezuju se s tradicionalnim proročanstvima. Imamo više svedočanstava o očekivanju propasti sveta ili nekoj sličnoj katastrofi, o predskazanjima koja deluju sasvim tradicionalno, ali su pripovedana u gradskoj sredini 19. i ranog 20. veka. Beograd tad još nije bio toliko udaljen od tradicionalnog folklora.

I u svetskoj folkloristici, specijalisti za srednji vek i antiku proučavali su urbane legende i pronalazili im tragove u srednjovekovnom gradu i u starom Rimu.

Ko su proučavaoci našeg folklora?

Kod nas je već godinama aktivno Udruženje folklorista Srbije, koje okuplja i iskusne proučavaoce i mlade istraživače – filologe, etnomuzikologe, etnologe i stručnjake iz drugih humanističkih nauka. Oni se jednom godišnje okupljaju kako bi razmenjivali iskustva i saznanja dobijena pri terenskim istraživanjima i izučavanjima folklora.

Udruženje folklorista Srbije ima i svoju publikaciju pod nazivom „Folkloristika“, koja se nadovezuje na dugu tradiciju srpskih i jugoslovenskih časopisa posvećenih folkloru, kakvi su na primer bili: „Karadžić“ Tihomira Đorđevića (1899‒1904), „Prilozi proučavanju narodne poezije“ Alojza Šmausa i Radosava Medenice (1934‒1940), „Raskovnik“ (1968‒2000).