Kako i kada su beogradske vlasti donele zabranu besposličarenja radnim danima? Kako su građani obavešteni o naredbi da nema lenstvovanja? Beše to vreme Miloša Obrenovića.

Sve se menja sem jednoga – kafana kao centar i epicentar svih dešavanja i događanja na ovim prostorima. To i ne treba da čudi ako znamo da je na Dorćolu otvorena prva kafana na Starom kontinentu 1552. godine. Behu mehane, birtije, kafane, restorani do današnjih kafića i klubova. I nikad mi nije manjkalo posetilaca i uvek su dobro poslovale. 

Taj “detalj” urbanog života Beograda registruju svi koji ga posete, i ne samo našu prestonicu, već Balkan. Često smo u prilici da čujemo ili pročitamo pomalo začuđene komentare stranaca koji se pitaju kako su u svako doba dana bašte kafića i kafana u dobroj meri popunjeni? I to najčešće mladima. Ispijaju se kafe i drugi napici u vreme kada “sav svet” radi. I sada će manje infromisan pomisliti da je ova “scena” obeležje dvadesetog i tekućeg veka? I naravno da će se prevariti!

Beograd u prvoj polovini 19. veka

Vratimo se vek ipo u prošlost, pa još koju godinu, Beograda. Vreme kada je Beograd i kneževina Srbija, nakon vekovnog ropstva, ugledalo “svetlo na kraju tunela”, slobodu. Sultan Mahmut II svojim Hatišerifom iz 1830. godine dao je autonomiju kneževini i Beret kojim je knezu Milošu Obrenoviću priznato pravo formiranja dinastije. Autonomija je podrazumevala i garancije za slobodnu trgovinu, zidanje manastira i crkava, te ukidanje spahiluka. Turci su, takođe, morali napustiti Beograd, a imanja su po “pravednoj ceni” morali prodati Srbima. Srbiji su priznate granice od 1812. godine. 

Odlaskom Turaka iz Beograda, ostao je samo garnizon na Kalemegdanu, malobrojno srpsko stanovništvo, ustanici počeše slobodarski živeti u varoši beogradskoj. Nedugo po odlasku Turaka, 1831. godine počinje da radi prva štamparija, “Novine srpske” se štampaju od 1835. godine. Prvu polovinu 19. veka karakteriše munjevito menjanje izgleda i veličine grada na ušću Save u Dunav. Do tada sabijen tvrđavom i šančevima, Beograd se širi prema Savamali, Vračaru i Paliluli. To je vreme i prvog regulacionog Plana grada 1840. godine. 

Znameniti Ma­ti­ja Ban, po kome Banovo brdo nosi ime, 1844. godine dolazi u Srbiju i oduševljeno opisuje Beograd “čije se kuće gube u moru zelenila”, upoređujući ga sa Carigradom: ”Be­o­grad je tur­ska va­roš”, kaže Ban, „u ko­joj sam mo­gao na­bro­ja­ti je­dva osam­na­est ku­ća so­lid­no gra­đe­nih po evrop­skom ugle­du; ali to je grad ko­ji se iz­gra­đu­je”. Ban beleži i jezike koje čuje na ulicama grada:” Od stra­nih je­zi­ka se go­vo­ri nje­mač­ki i grč­ki; fran­cu­ski je vr­lo ri­je­dak, a ita­li­jan­ski se i ne ču­je. Od na­uč­nih in­sti­tu­ci­ja po­sto­je osnov­ne ško­le, gim­na­zi­ja, li­cej i te­o­lo­ški se­mi­nar. Po­red ovo­ga po­sto­ji i jed­no li­te­rar­no dru­štvo. Iz­la­ze i zva­nič­ne no­vi­ne i je­dan li­te­rar­ni ča­so­pis”. Kaže da je Be­o­grad bio “jed­na ša­re­na tr­go­vač­ka na­se­o­bi­na uz grad­ski gar­ni­zon, za­vr­šni han na du­gom ka­ra­van­skom dru­mu, po­sled­nji ba­zar Ca­ri­gra­da i pr­vi ma­ga­zin Be­ča sa sav­skom đu­mru­ku”.

Nastaviće se...