Kada se krene od Kališa ka Terazijama, baš tamo kod Delijske česme gde se Knez Mihailova račva i počinje Čika Ljubina ulica, nalazi se Palata "Zora". Ovo je jedno od najčuvenijih beogradskih zdanja u kome se nekada nalazila američka čitaonica, a danas institut "Servantes".

Istorija Palate Zora nekako se preklapa i prožima sa životom koji je Beograd vodio od početka 20. veka do danas. Ova zgrada kao da oslikava, decenije burnih promena koje su se dešavale u društvu stvarajući drugačiji manir života i ponašanja u prestonici. 

Kad sajdžije grade

Konstantin Popović i njegova braća Nikola i Đorđe, poreklom iz solunske svešteničke porodice (po dolasku iz Grčke uzeli su srpsko prezime Popović), bavili su se sajdžijskim zanatom. Kako su bili vrhunski majstori, od svoje radnje "na ćošku do Varoš kapije", napredovali su čak do titule "dvorskog liferanta".

To je bila posebna čast koja im je, pored velikog ugleda, donela i odličnu zaradu. Naime, Popovići su, za potrebe vladara, pravili medalje, ordenje i nakit sa brilijantima za kraljevsku porodicu i njihove prijatelje. Vredno radeći, Popovići su se pošteno obogatili, a novac su ulagali u kupovinu placeva i kuća na Kosančićevom vencu, kafane u Dušanovoj ulici, veliko imanje kod Prokopa... Zapravo, kupovali su sve što su mogli i svoj kapital pretakali u nekretnine.

U njihovom vlasništvu tako se, 1909. godine, našla i Palata "Zora". Kuća je podignuta pet godina ranije, a ime je dobila po bisti koja se nalazila u niši na fasadi.

Ovu malu jednospratnicu Popovići su srušili i podigli novu, veću i luksuznu, a sve prema projektu arhitekte Milana Antonovića. Zgrada je u startu planirana kao stambeno-poslovni objekat, a radove su sproveli u delo preduzimači Mita i Rista Spasić.

Ondašnja Palata "Zora" imala je raskošnu fasadu, dok je prizemlje bilo obavijeno tesanim kamenom sa polukružnim otvorima. Nad ulicom se nadvijao predivan balkon sa ogradom načinjenom od kovanog gvožđa. Izgled zgrade bio je krunisan robusnim krovom koji je dodatno ulepšan fasadnim urasima i satom koji se nalazio u centru.

Palata "Zora" dograđivana je čak dva puta. Prvi put 1930. godine za potrebe osiguravajućeg društva "Nacional" iz Francuske koje je zakupilo prostor. Projekat je radio arhitekta Janko Šafarik. Samo sedam godina kasnije pokrenuti su novi radovi u kojima su dozidana dva sprata – treći i četvrti. Fasada je takođe, preuređena i skinuti su ukrasi sa nje, tako da je lepota objekta umanjena i dobijen izgled koji i danas možemo videti.

U vlasništvu države 

Palata "Zora" u vlasništvu Popovića nalazila se sve do dolaska komunista na vlast, kada su izgubili, praktično, svu imovinu koju su godinama sticali.

Zanimljivo, ovaj objekat trebalo je da nasledi čuveni Koča Popović koji je i sam bio veoma uticajan član Komunističke partije Jugoslavije. Zapravo Koča je bio partizanski vojskovođa Prve proleterske brigade, diplomata, narodni heroj i čak potpredsednik Jugoslavije i načelnik Generalštaba JNA.

Ipak, nije poznato da se ikada bunio ili pokušao da povrati oduzetu imovinu. Čak ni nakon što se razišao sa Josipom Brozom Titom nakon čistke liberala početkom sedamdesetig godina prošlog veka.

Uprkos svemu, Koča Popović bio je jedan od ljudi koji su nosili Titov kovčeg i ukazali poslednju počast vrhovnom komandantu.

Palata "Zora" kasnije je postala lokacija američke čitaonice koja se tu godinama nalazila, da bi se u nju danas smestio institut Servantes – institucija koja promoviše španski jezik širom sveta.