Moćni Dunav i Sava, oduvek su u dobroj meri opredeljivali život Beograda. Reke su bile izazov ali i prepreka raznim osvajačima u njihovim poduhvatima, pa su se dovijali na razne načine da bi prešli „preko“. Izgradnja mostova i danas predstavlja graditeljski poduhvat, a kamo li pre mnogo vekova. Mostovi su pratioci Beograda kroz milenijume njegovog postojanja i izvesno je da su oni morali da postoje.  

 XVI i XVII vek

Iako je tokom značajnog dela svoje istorije bio sastavni deo Rimskog carstva, a ove imperije su bile poznate kao mostograditeljske, interesantno je da beogradske reke u to doba nikada nisu bile premošćene „ozbiljnom“, stabilnom građevinom. Prva realna mogućnost da su obale Save povezane pontonskim mostom vezane su za pohod Julijana Apostate na Konstantinopolj 361. godine, kada je ovaj rimski car prošao ovim prostorima. Do dana današnjeg ostala je nepoznanica da li je Sava premošćena kod Sremske Mitrovice, što je izvesnije, ili Beograda.

Najstariji pomen o mostu u Beogradu ostavio je Gčki istoričar Zosim, navodeći da je u 5. veku u Singidunumu postojao most. „Za Evropu Beograd je bedem hrišćanstva, a za Turke grad svetih borbi“, tim rečima istoričari su kasnije beležili priče o Beogradu. Za jedne „bedem“ koji su često u presudnim vremenima ostavljali na cedilu, za druge „grad svetih borbi“ jer su oni uvek preko Beograda preduzimali pohode ka Evropi. I jedni i drugi gradili su mostove na beogradskim rekama. Danas prestonicu ne možemo zamisliti bez mostova, ukupno ih je 10, od čega dva Dunavska. Potrebe Beograda iz godine u godinu rastu, pa neimari i gradski oci najavljuju i nove mostove. Istorija beogradskih mostova može se vezati za sve one koji su ga kroz njegovu istoriju naseljavali.

Tursko doba

Treba napomenuti da je reč o pontonskim mostovima, jer je moćne Dunav i Savu u to vreme samo lađama bilo moguće premostiti. Osnova pontonskog mosta bila je drvena konstrukcija koja se oslanjala na čamce. Za gradnju ovih objekata trebalo je značajno neimarsko umeće, a najčešće su preko njih gazile vojničke kolone. Izazov je bio premostiti moćni Dunav, a graditelji su ga najčešće premošćavali na mestu gde se danas nalazi Pančevački most. Pontonske mostove koji su spajali Šumadiju i Srem, preko Save bilo je moguće videti i iz Beograda, jer su uglavnom bili postavljani na mestu današnjeg Brankovog mosta. Beograd je pod osmansku vlast pao 1521. godine, a napadajući ga iz pravca Zemuna sultan Sulejman Veličanstveni je naredio da se izgradi pontonski most. Završen je za 12 dana. Putujući ovim krajevima i Evlija Čelebija ostavlja zapis o jednom takvom mostu, ali i o bogatom plenu koji je vojska donela sa zapada u Beograd. Posao izgradnje pontonskih mostova nije ni malo jednostavan, kako danas, a pogotovu u vremenu 16. veka. Mostovi su bili pod budnim okom, kako Turaka, tako i država na čije obale su osmanlije namerile da se iskrcaju. Gradnja mosta bila je siguran znak da treba očekivati turske horde u osvajačkom i pljačkaškom pohodu. Zato je Ugarska sa velikom pažnjom pratila sve šta se dešavalo na obalama Save i Dunava.

Kako je poslednji srpski despot, vojvoda Pavle Bakić prebegao u Ugarsku preko mosta pred „nosom“ Sulejmana Veličanstvenog

Tursko napredovanje i osvajanje Balkana nije kod Srba, pogotovu kod predvodnika ugasilo nameru da obnove srpsku srednjovekovnu despotovinu. Jedan od njih, vojvoda Pavle Bakić uspeo je da kao turski vazal još uveća svoje posede i uticaj kod osmanskih vlasti. Naime, osvojenim teritorijama trebalo je vladati, a etnički sastav je primorao osvajače da se u dobroj meri oslanjaju na domicijeljni živalj. Tu činjenicu veoma dobro koristio je Bakić, pa je na vrhuncu svoje karijere u porobljenoj Srbiji bio sekretar Ferhat paše zadužen za skupljanje poreza u zvanju vojvode. Njegov uticaj naglo je pao kada Veliki vezir, zbog pobune, pašu „skrati za glavu“ i odluči da sve njegove ljude ukloni. Bakić se našao na udaru Velikog vezira zbog toga što je bio Srbin, ali više zbog optužnice da je prisvojio kompletnu riznicu i svo blago Ferhat paše. Naslućujući šta mu se sprema, Pavle u punoj tajnosti prelazi preko pontonskog mosta u Ugarsku sa troje kola blaga, porodicom i odredom od 50 konjanika. Do te 1526. godine granične prelaze, pa tako i ove privremene, pontonske mostove čuvali su Srbi. Od bega vojvode Bakića, čuvanje prelazi u nadležnost turskih vojnika. Bakić je nastavio da se bori protiv Turaka i za zasluge 20. septembra 1537. godine ugarski kralj Ferdinand imenovao ga je za srpskog despota. Iste godine 9. oktobra u boju sa Osmanlijama kod Đakovice gine poslednji srpski despot Pavle Bakić.

Nastaviće se...