Jedna od najmonumentalnijh beogradskih građevina, nalazi se na na potezu između Francuske, Braće Jugovića i Simine. Tokom devet decenija menjala je svoje ime, ali joj je namena, uglavnom, bila ista – centar kulturnog života srpske i jugoslovenske vojske.

Slavna prošlost na novi način

Ideja o izgradnji jedinstvenog zdanja u kojem bi bila smeštena različita kulturna i dobrotvorna udruženja Kraljevine Jugooslavije, rođena je 1923. godine. Predlagač je bilo Udruženje rezervnih oficira i radnika, a pored glavnog, kulturnog cilja, namera izgradnje ovog doma bila je čuvanje uspomene na vojnike i oficire koji su položili život za slobodu domovine u oslobodilačkim ratovima početkom XX veka.

Ideja je oberučke prihvaćena u vremenima koja su zahtevala jačanje nacionalnog duha i ideja bratstva i jedinstva zajedničke države. Posebne simpatije pobrala je i od kralja Aleksandra, koji je priložio značajna sredstva za izgradnju. Široke ruke je bila i beogradska opština koja udruženju ustupa prostranu parcelu ispod Narodnog pozorišta. Na ovom mestu se, inače, nalazila jedna od prvih biciklističkih staza u Beogradu, kružnog oblika. Ako zagrebemo još malo ispod površine, otkrićemo da ovo mesto nije tek tako odabrano. Godine 1887. godine, veliki industrijalac i patriota Đorđe Vajfert poklonio je velosipedistima svoj plac za izgradnju biciklističke piste.

Konkurs za izgradnju Ratničkog doma raspisan je 1929. godine i privukao je veliku pažnju kako arhitekata, tako i javnosti. Od 31 pristiglog rada, najviše ocene dobila su dva rada – projekat u stilu akademizma koji su potpisali Živko Piperski i Jovan Jovanović i projekat u tada popularnom vizantijsko-romanska Bogdana Nestorovića i Jovana Šnajdera. Simpatije javnosti poneo je Branislav Marinković u tada popularnom srpsko-vizantijskom stilu. Ipak, konačni projekat bio je spoj prva dva projekta, ali je umesto impozantne fasade prevagnuo svedeni, modernistički pristup.

Pošto su sredstva bila skupljena zahvaljujući napornoj kampanji više udruženja i uz veliku podršku države, kamen temeljac položen je već septembra 1929. godine. Izgradnja će potrajati naredne 2 godine, tokom kojih će izgled skvera ispod Narodnog pozorišta potpuno promeniti svoj izgled.

Kulturni centar Beograda

Palata Ratničkog doma građena je u dve faze. Prva, koja je završena krajem 1931. godine obuhvatala je izgradnju prednjeg dela zdanja koji je izlazio na Jugovićevu ulicu (zanimljivo je da se u tom period koriste oba naziva Jugovićeva i Braće Jugovića, što samo ukazuje da je naziv predstavlja pravu malu beogradsku enigmu). Obuhvatao je prostranu garažu, prizemlje u kome su bile smeštene prostorije Udruženja, prvi sprat sa prostorijama za razna udruženja i klubove i drugi sprat na kome se nalazio hotel sa 15 soba za članove Udruženja. Posebnu atrakciju predstavljala je velika terasa na vrhu zgrade koja je bila povezana sa restoranom u prizemlju i kula na uglu Francuske i Braće Jugovića koja je na samom vrhu bila formirana kao dožon kula srednjovekovnih utvrđenja kojom je dominirao veliki sat.

Ovde se nisu završavale velike ambicije graditelja. Glavni ulaz zamišljen je iz Braće Jugovića, a ispod nadsvođenog ulaznog dela nalazilo se sedam vrata koja su vodila u prostrani hol. Na pročelju se nalazilo sedam stubova iznad kojih je prema planovima bilo predviđeno da stoji sedam bronzanih figura sa ličnostima iz slavne prošlosti: oklopnik iz doba Nemanjića, oklopnik iz doba cara Dušana, kosovskog borca, guslara, Karađorđevog ustanika, vojnika iz 1876. godine, vojnika iz 1912. godine i napokon vojnika iz 1918. godine sa šlemom. Konačni ceh izgradnje prvog dela doma iznosio je fantastičnih 8 miliona dinara.

Zgrada je useljena decembra 1931. godine i pored Udruženja rezervnih oficira i ratnika, dom su dobili i: Jadranska straža, Savez lovaca, Udruženje rezervnih avijatičara, Sokolska matica, Klub prijatelja Francuske, Savez pevačkih društava, Glumački fond Kraljevine Jugoslavije, Liga protiv tuberkuloze i Fudbalski klub Jugoslavije, dok je preostalih osam prostorija bilo predviđeno za izdavanje.

Konačno, maja 1932. godine usledilo je svečano otvaranje Ratničkog doma, koji će od tada postati jedna od važnih tačaka na kulturnoj mapi Beograda. Pored balova i prijema udruženja, priređivane su i izložbe, te razni zborovi. Tokom zimskih meseci u dvorištu se nalazilo i klizalište, koje se od ostalih razlikovalo po tome što je bilo osvetljeno noću, a poseban ugođaj posetiocima pružila je muzika koja je puštana sa radio aparata.

Drugi deo palate, koji se nalazio sa donje strane zgrade prema Siminoj ulici završen je 1940. godine i obuhvatao je veliku salu za prijeme i prateće prostorije.

Zanimljivo je da je do današnjih dana zadržao svoju namenu sa jednim prekidom. Naime, tokom Drugog svetskog rata ova monumentalna zgrada bila je sedište zloglasno Gestapoa.