Dok je Veliki rat uzimao danak širom planete, najveća svetska imperija svedočila je masovnom egzodusu stanovništva. Na krajnjem severnom kutku Evrope, unutrašnji nemiri koji su podelili Rusiju presudili su da preko 2 miliona ljudi napusti zemlju. Najpre izgnani ratnim neprilikama, a potom i dvema revolucijama – Februarskom i Okrobarskom – utočište su potražili širom Starog kontinenta. Pritisnuto nakon toga i posledicama Građanskog rata, samo je u Kraljevinu Srbiju tih godina prispelo preko 100 hiljada Rusa.

Bratska država dočekala ih je poput najrođenijih. Tih godina je i Beograd postao novi dom hiljadama ruskih emigranata. Bez zemlje koju bi nazvali „svojom“, jedina uteha beše ta što nisu imali povoda da se u „tuđoj“ osećaju kao stranci.

Nije tome kumovalo samo čvrsto prijateljstvo – dva naroda prepoznavala su se po sličnostima u kulturi, jeziku i veri. U isti mah, preplitanje ovih uticaja ostaviće dubokog traga i na srpsku prestonicu. Među ruskim iseljenicima nastanjenim u Beogradu izrasli su i mnogi pripadnici tadašnje elite: lekari, neimari, naučnici i generali, a njihove doprinose i dela upamtila je i novija beogradska istorija.

Dom sagrađen na stubovima ljubavi i čežnje

Pomoć i podrška Beograđana izbeglim Rusima bila je prioritet u prevladavanju za njih najtežih životnih izazova. Do ’30-tih godina prošlog veka, u prestonici se nastanila najveća ruska zajednica u celoj Kraljevini SHS. Mada su već uveliko bili „odomaćeni“, njeni pripadnici su sa bratskim narodom delili još jednu zajedničku crtu: ljubav prema domovini, svojim običajima, tradiciji i kulturi.

Koliko god ih prestonica dočekala raširenih ruku, toliko ni među izgnanicima nije jenjavala tuga za rodnom zemljom, za mestom koje bi nazvali domom. S početka ’30-tih godina prošlog veka, iz te želje je nastala inicijativa da se takvo jedno mesto sagradi upravo u Beogradu. U taj dom bi se uselilo sve što čini duh jednog naroda – pre svega, tradicija i kultura, čime bi postao i jedinstvena oaza svima koji su čeznuli za pripadnošću nečemu „svom“.

Ideja je dobila podršku i sa najviših instanci: najpre od strane kralja Aleksandra I Karađorđevića i srpskog patrijarha Varnave. Isto je učinio i akademik Aleksandar Belić, svojevremeno i sam jedan od studenata univerziteta u Moskvi, a uz njega beše i velika većina uticajnih ljudi na vodećim društveno-političkim pozicijama. Godine 1932., izgradnja kuće za emigrante uveliko je bila u toku, da bi vrata svečano otvorila već 9. aprila iduće godine. Zvanično, od tada je kao kulturni centar zaživeo Ruski dom u Beogradu.

Nastaviće se...