Nekada su se javne telefonske govornice nalazile na svakom ćošku. Ukoliko ste želeli da javite ukućanima da kasnite ili da ste srećno stigli, obavite diskretan privatni razgovore, pozovete taksi ili pomoć, bilo je dovoljno da se okrenete oko sebe i ugledate prepoznatljivu plastičnu govornicu sa crvenim telefonom. Korišćene su tako što se veza uspostavljala ubacivanjem metalnog novca, zatim žetona, posle toga su uvedene kartice, na koje rade i danas. Kažu da ih je danas ostalo na ulicama srpskih gradova 2.300 od nekadašnjih 10.000.

Halo, halo, Beograd?

Prvi poziv sa javne telefonske govornice obavljen je 1893. godine u Čikagu, da bi prve telefonske govornice kod nas počekom 20. veka dobili Beograd, Niš, Požarevac, Ćuprija, Obrenovac i Šabac. U početku su se uslužni telefon nalazili u hotelima, restoranima i telefonskim centralama. Pravi bum nastaje 1931. godine, kada Beograd dobija novu automatsku centralu što dovodi do postavljanja više javih telefonskih govornica na najprometnijim mestima u gradu. Pored ovih centralnih lokacija, telefonske govornice se vremenom postavljaju i u tada udaljenim delovima grada, kao što je predgrađe Vojvode Stepe i Pašino brdo, gde je javni telefon bio praktično jedini način brze komunikacije.

O značaju javnih govornica i o tome koliki su tehnički iskorak predstavljale, govori i to da je postavljanje svake nove telefonske govornice pažljivo propraćeno u ondašnjim dnevnim novinama. Tako iz tekstova u novinama "Vremene" iz daleke 1937. godine saznajemo da se u Košutnjaku planira postavljanje novog automatskog aparata čija će kabina biti napravljena od stabla drveta sa korom, kao i da je zbog upotrebe telefona telegrafski saobraćaj u drastičnom opadanju.

Kako je rasla potreba za komunikacijom, i njihov broj se povećavao, da bi "vrhunac" dostigao osamdesetih godina prošlog veka sa 10.000 postavljenih javnih govornica.

Foto: Digitalni arhiv Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković" / "Vreme", 1937.

Od drvene kabine do oglasne table

Kroz vreme menjao se i njihov izgled. Krenulo se sa govornicama "kabinskog tipa", sa vratima koja su se otvarala ka unutra i zahtevale određeno manevrisanje u prostoru, a ponekad i u vremenu, i nudile korisncima izvesnu privatnost prilikom razgovora. Postavljane su kao samostalne govornice na raskrsnicama i najprometnijim mestima, ili u okviru ekspozitura Pošte.

Pedesetih godina prošlog veka bile su ofarbane žutom bojom u skladu sa prepoznatljivom bojom PTT-a. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka bile su modernizovane, te ih pamtimo po njihovim plastičnim futurističkim nadrstrešnicama koje su doneke štitile od vremenskih prilika i znatiželjnika. 

Još jedan kreativni zaokret dešava se devedestih godina, kada dobijamo "Halo govornice", poluotvorene crvene objekte, izrađene od kombinacije pleksiglasa i metala, po tadašnjim merilima, modernog dizajna, koje se i danas nalaze na javnim mestima.

U Engleskoj javne telefonske govornice, njihov spoljašni izgled, decenijama se ne menja. Postale su deo britanske tradicije i turistička atrakcija. Kod nas, govornice su bile odvajkada na meti vandala. Tako da, na žalost, današnji izgled telefonskih govornica, u najvećem broju slučaja, više podseća na objekate koji su "preživeli" neku kataklizmu, nego na mesto sa kojeg možete obaviti telefonski poziv. Pleksiglas kao osnovna zaštita korisnika, na mnogim govornicama je polomljen, a tamo gde nije, služi kao oglasna tabla. "Izdajem, prodajem, kupujem… " su poruke, obaveštenja, oglasi koje dopunjuju izgled "Halo govornica", a kompletan izgled obogaćen je i raznim natpisima, grafitima i drugim kreacijama

Foto: Maja Stanimirović

Kako su dve "banke" prešle švajcarac

I način korišćenja govornica se menjao. U prvo vreme se razgovor uspostavljao pozivanjem centrale, u kojoj su vezistkinje spretno i ručno povezivale korisnike. Ovo je i značilo da ste mogli da "vodite" razgovor samo sa korisnicima iz istog grada ili susednog grada sa kojim je bila uspostavljena telefonska linija. Sa uvođenjem automatskih centrale i razvojem telefonske mreže, uvedene su i automatski telefonski aparati koji su omogućili brže i jednostavnije uspostavljanje veze, kao i obavljanje razgovora sa inostranstvom. Koristio se prvo metalni novac, od sedamdesetih godina novčiće menjaju žetoni, a  devedesetih na red dolaze kartice, koje su i danas prisutne.

Oni malo stariji sećaju se da su govornice znale da "progutaju" novac, a da se razgovor ne obavi. Sećaju se i frustracije kada bi novčić uporno "propadao" kroz otvor za ubacivanje i ispadao kroz otvor za kusur, bez nekog posebnog razloga i objašnjenja, što je stvaralo utisak da govornice vode neki svoj poseban život.

Urbana legenda kaže da su se lokalni mangupi često pokušavali da uz pomoć novca i konca besplatno obavljaju razgovore. Tvrdili su da je moguće izvući ubačeni novčić iz otvora aparata ako je prethodno novčić vezan koncem, ali im je malo ko verovao da je to moguće. Ali, zato su razni drugi predmeti završavali kao "zamena" za dinar - zetoni za sve i svašta, razni okrugli predmeti od plastike i metala, strani novac. 

Ostalo je zabeleženo i to da su tadašnja dva dinara dimenzijom bili identični sa švajcarskim frankom, pa su naši radnici na radu u toj evropskoj zemlji, maksimalno koristili tu pogodnost i zvali domovinu naširoko i nadugačko. Uvidevši sa "kim imaju posla", Švajcarci su napravili govornicu koja je pored gabarita monete koje se koriste, merila i težinu novčića. Treba napomenuti da je "švajcarac" bio 50 puta vredniji od naše "dvobanke".

Foto: Maja Stanimirović

Prohujalo sa vihorom

Na prvi pogled, moglo bi se reći da su danas telefonske javne govornice prošlost, da su "zrele" za muzej, da simbolizuju neka prohujala vremena. Mobilna telefonija je "Halo govornice" u dobroj meri potisnula na margine današnje komunikacije. Ali i pored toga, javne govornice su u funkciji.

Najveći, ali i dalje skroman, telefonski saobraćaj obavlja se sa govornica koje se nalaze na železničkim i autobuskim stanicama. Zatim, iz tržnih centara, zdravstvenih ustanova, lečilišta. Oko 65 odsto poziva su međugradski, dok međunarodni čine 20 odsto, a 15 odsto su lokalni i pozivi prema mobilnim mrežama. U poslovnicama Telekoma i trafikama još uvek se mogu kupiti "Halo kartice" i koštaju 300 dinara.

Isto kao pre

Informacija o brojevima službe policije - "92", vatrogasci "93" i hitne pomoći "94", još uvek se nalaze u unutrašnjosti Halo govornica, što ilustruje vreme kada su postavljene, a i obnavljane. Ovi telefonski brojevi dežurnih službi već su odavno promenjeni.

Istina je da "Halo govornica" nije uspela da izdrži tržišnu i svaku drugu trku sa mobilnom telefonijom, ali su one su, pored toga što podsećajući na neka prošla vremena, i dalje na usluzi korisnicima.