Adresa Vase Pelagića 40, možda vam ništa ne znači. Ali da li ste znali da je ovo bila zadnja adresa kralja Petra I, koji je u lepoj senjačkoj vili proveo poslednje dve godine svog života?

Među drvoredima i vinogradima

Jedna od najdužih senjačkiih ulica, Vase Pelagića, proteže se od Topčiderske zvezde do Sajma i čini neobični skup zgrada raznih godišta i namena. Red predratnih vila, red savremenih krikova mode kada je arhitektura u pitanju, obična radnička prizemnica, poneko diplomatsko predstavništvo i duboki hlad drvoreda. Nekada je ovaj kraj bio poznat po vinogradima, i strmini koja niz koju su se deca zimi spuštala sankama. Čak se i kraj zvao drugačije, Đurđevo brdo. Ali, i tada i sada bio je poznat po tome što su ovde o vikendu i prazniku, ili prosto da pobegnu od graje velegrada povoju, bežali bogatiji Beograđani.

Jedan od njih bio je ugledni trgovac Đorđe Pavlović, koji 1896. godine u svom vinogradu gradi i za današnje prilike impozantnu vikendicu. Na izgled vile uticao je status trgovca Pavlovića, koji je prema tadašnjim društvenim konvencijama i kroz svoj smeštaj morao da pokazuje svoju moć, bogatstvo i prefinjenost. Bile su to godine pravog privrednog uspona Beograda.

Kuća se sastojala od podruma, prizemlja, sprata i tavana i građena je u stilu tada popularnog akademizma. Najupečatlja tačka svakako je kupola, do koje sa prvog sprata vode zasebne spiralne stepenice, kao i uvučena veranda na samom glavnom ulazu.

Dolazak i odlazak kralja

Prvi svetski rat, povlačenje preko Albanije i boravak u izgnanstvu, ostavili su teške tragove na zdravlju Kralja Petra. Kada se posle oslobođenja 1919. godine vratio u Beograd, umesto odlučnog vođe pristigao je čovek slomljen životom, željan malo mira i odmora. Pošto je dvorski kompleks na Terazijama bio značajno oštećen, te je čak i regent Aleksandar privremeno boravio u Krsmanovićevoj kući, postavilo se pitanje smeštaja starog kralja.

Izbor je pao na senjačku vilu Pavlovića, koja je iznajmljena za 3000 dinara u srebru mesečno. U novi dom se Petar I seli septembra 1919. godine i u njemu živi do svoje smrti 16. avgusta 1921. godine.

Iako je sa svojih 350 kvadrata površine i 88 ari dvorišta vila izgledala luksuzno i impozantno, unutar njenih zidova kralj je vodio krajnje skroman, gotovo asketski život. Korišćen je samo deo prostorija koje je stanar opremio od sopstvene apanaže. Kraljeva soba sastojala se od jednog običnog kreveta, trokrilnog ormara, stočića sa umivaonika i telefonskog aparata. Pored spavaće sobe nalazila se i mala biblioteka i soba za kraljevog ađutanta. U čitavoj vili od ukrasa se nalazio samo njegov portret i slike članova porodice, i to je bilo to.

Tokom tih poslednjih dana, kralj je živeo povučeno, uglavnom dane provodeći u malom salonu u prizemlju koji je služio i kao radna soba ili na terasi sa pogledom na vrt. A u tom vrtu zasađeno je tada dva drveta - ginka i magnolije, koja i danas postoje i broje više od veka.

Posetioce je retko primao, uglavnom članove porodice i najbilže saradnike. Buka i vreva grada ostavljena je novim naraštajima.

U ovoj kući kralj Petar I sklopio je oči poslednji put 13. avgusta 1921. godine, kada mu je naglo pozliilo usled čega je pao u komu. Preminuo je 16. avgusta 1921. godine, a vest o njegovom odlasku preneo je Nikola Pašić rečima: „Kralj je umro. Živeo kralj.“

Foto: Wikipedia / Dungodung

Muzej i škola u jednom

Posle kraljevog odlaska, odlučeno je da kuća na Senjaku bude pretvorena u svojevrstan muzej. Tek 1924. godine formiran je Odbor za podizanje Muzeja kralju Petru I. Tada je kuća i otkupljena za 2 miliona ondašnjih dinara, a dve godine kasnije izgrađena je i ulazna kapija po uzoru na kapiju koja se nalazila na ulazu u dvorski kompleks na Terazijama. Na njoj je stajalo „Muzej kralja Petra I Oslobodioca“ i godine stupanja na presto i smrti.

Muzej nije bio veliki uspeh zbog krajnje neobičnog razloga. Naime, iza kralja je ostalo tek nekoliko odela, nešto ličnih stvari, radni sto, vrata automobila koji je koristio i nešto sitnica. Tokom kratkog perioda svog predratnog postojanja, privukao je tek ponekog posetilaca.

Prema svedočenjima starih stanara Senjaka, tokom Drugog svetskog rata u ovoj kući je boravio jedan od nemačkih generala, te je za potrebe skloništa u slučaju savezničkog bombardovanja iskopano nekoliko laguma. Pola veka kasnije u njima će se naći jedna od prvih beogradskih diskoteka.

U poratnom periodu vila će jedno vreme služiti kao  zgrada osnovne škole, a zatim će umesto Muzeja u njega biti useljeni zaštićeni stanari. Ovaj period propadanja i nebrige trajaće do 2005. godine, kada zdanje prelazi u nadležnost opštine Savski venac. U narednim godinama, zgrada će posle opsežne rekonstrukcije zablistati starim sjajem i biće vraćen stari izgled ulazne kapije.

Danas, ova zgrada neobične sudbine deo je Dečijeg kulturnog centra„Majdan“, ustanove kulture čiji je osnivač Gradska opština Savski venac. Pored dela koji je posvećen uspomeni na kralja Petra I, kao i prostor za održavanje kulturnih i drugih događaja i manifestacija.