U senci poznatije česme Mehmed-paše Sokolovića na Kalemegdanu, nalazi se druga Pašina česma, ovaj put na sasvim drugom kraju grada. Smeštena u uskoj ulici Živka Davidović, koju je jedino moguće opisati kao eklektičan spoj svih građevinskih stilova koji su u Beogradu vladali u prethodnih 150 godina, gotovo da je potpuno zaboravljena.

Nekada je bila mesto na kome ste se mogli osvežiti ledenom vodom sa morkoluških izvora, ali i mesto na kome je poginuo Sulejman-paša koga je Karađorđe isterao iz Beograda 1807. godine.

Foto: Nikolina Radovanović

Paša koji nije stigao do Stambola

Pašina česma bila je poznata pod nazivom Šareni izvor još od antičkih vremena. Na mestu današnjih kuća i zgrada nekada su se nalazila bujna šuma ispresecana izvorima koji su služili za napajanje rimskog vodovoda koji se duž današnjeg Bulevara kralja Aleksandra spuštao do kastruma. Isti vodovod koristili su i svi narodi i osvajači koji su posle Rimskog carstva naseljavali Beograd. Važila je za jedan od najčistijih izvora na području Malog Mokrog luga, koji je ime i dobio zahvaljujući brojnim izvorima.

Na ovom mestu su putnici namernici tražili predah na putu ka Avali, pa tako i beogradski paša u vreme Prvog srpskog ustanka, Sulejman-paša jednog hladnog martovskog jutra 1807. godine. Naime, četiri meseca pre toga, decembra 1806. godine, ustanici su prvi put posle pada srpske despotovine ušli i oslobodili Beograd. Čitave zime paša i njegova posada odolevali napadima zatvoreni u Beogradskoj tvrđavi. Ipak, otpor je bio uzaludan. Posle pritiska Srba osokoljenih podrškom ruskog generala Mihelsona, paša odlučuje da napusti tvrđavu i pođe put Carigrada.

U rano jutro 7. marta 1807. godine Sulejman-paša je u pratnji 180 konjanika, žene i dece, krenuo kragujevačkim drumom put Avale. U nameri da zavara pratnju, u blizini Mokrog luga skrenuli su u šumu koja se protezala duž Carigradskog druma. U momentu kada su zastali da predahnu i napoje konje, opkolili su ih ustanici, razljučeni zbog ove pašine prevare.

O razlozima sukoba koji se desio danas postoje oprečna mišljenja. Jedni kažu da su paša i pratioci stradali po naredbi Karađorđa, drugi kažu da je došlo do kavge. Od čitave tragedije ostao je zapis da je komandant snaga bio Vule Ilić Kolarac, te da je ovaj događaj bio povod za krvavi obračun sa Srbima posle sloma ustanka 1813. godine.

Foto: Nikolina Radovanović

Mesto sastanka i rastanka

U narednih vek i nešto, Pašin izvor postao je Pašina česma, ali i mesto oko koga se narodnih iz okoljnih sela i naselja okupljao o praznicima i slavama. Tu su po povratku u varoš dočekivani srpski kneževi iz obe dinastije.

Vremenom se Beograd širio, a sa njim se menjale i međe okruga, te je između dva svetska rata ovaj kraj od mokroluškog postao deo beogradskog atara. Novo ime ovog kraja bilo je Naselje kralja Aleksandra, omeđeno naseljima koja su nosila imena po članovima njegove porodice (kraljice Marije, kraljevića Tomislava i Andreja). U narodu je ovaj kraj još dugo nosio naziv Pašino brdo.

Današnji izgled česma je dobila 1927. godine. O trošku stanovnika Malog Mokrog luka, podignuta je nova česma od pravog kamena. Na njoj je tada upisano:

“Šarena Pašina česma

Na ovom mestu 1807. ubijen je Sulejman paša sa pratnjom i od tada se ova česma zove Pašina česma.

Spomen palim borcima za oslobođenje i ujedinje otadžbine u ratovima od 1912 – 1918.”

Ovim je na neki način završen oslobodilački put na koji su se Beograd i Srbija zaputili iz Orašca 1804. godine.

Foto: Nikolina Radovanović