Kalemegdan bi se lako mogao nazvati muzejom istorije Beograda na otvorenom. Od barutnog magazina u kome se čuvaju ostaci rimske kulture do novih fontana i planova za uređenje Kalemegdanske terase, svaki narod, vera, društvena ili politička grupacija koja je živela i vladala našim gradom ostavila je u njemu bar jedan vidljivi znak svog postojanja.

Takav je slučaj i sa Grobnicom narodnih heroja na donjem delu Savskog šetališta, koja je trajni podsetnik na revolucionarnu borbu naroda i narodnosti Jugoslavije i ideologiju koja ih je skoro šest decenija držala na okupu.

Zveket oružja i zvuci valcera

Pre nego što je Kalemegdan posto najpoznatiji beogradski park, bio je važna tvrđava oko koje su se jagmili mnogi. U tom stalnom procesu rušenja i ponovne izgradnje, krajem XVII veka izgrađeni su Kralj kapija i ravelin koji su predstavljali najkraću vezu između savskog priobalja i gornjeg grada. Ova organizacija prostora preživela je smenu Austrijanaca i Turaka, vladavinu ustanika i povratak Turaka, ali ovaj put poslednji put.

Posle predaje Beograda u srpske ruke, odlučeno je da tvrđava bude demilitarizovana i pretvorena u park. Ovaj višedecenijski posao prekidan je više puta, da bi početkom dvadesetih godina prošlog veka bilo odlučeno da se gornji deo šetališta i parka poveže sa ravelinom. Probijen je odbrambeni zid i na njegovom mestu podignuto je Veliko stepenište. Napokon, 1928. godine tvrđava je dobila današnje obrise. Umesto vojnika njom su se špacirali Beograđani, a iz muzičkog paviljona umesto vojničke trube razlivali su se zvuci valcera.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije - Kalemegdan pre rata

Narodnim herojima protiv Informbiroa

Dvadesetak godina kasnije Beograd je izgledao sasvim drugačije. Iz ruševina Drugog svetskog rata rađao se novi grad svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istaknutim mestima nicala su obeležja narodnooslobodilačke borbe, ulice i škole su dobijale imena po bitkama i narodnim herojima, važnim političkim pregaocima. Prema mišljenju savremenih istraživača, a o čemu piše Goran Miloradović u svom radu „Prah prahu: Staljinističkii pogrebni rituali“, cilj je bio da se građanima usadi osećaj važnosti novog sistema, palih heroja i blagostanja i procvata koji je trebalo da predvodi Tito. Ali…

U pozadini udarničkih napora nalazilo se trvenje između vođa komunističkih partija Jugoslavije i SSSR. Kulminacija je usledila početkom 1948. godine kada raskol između Tita i Staljina nije više mogao da se skriva. Rekavši istorijsko „NE“, Tito je pokrenuo i čitav niz događaja koji su nekada obožavane Sovjete potisnuli na margine društva. Umesto internacionalnih, odnosno sovjetskih heroja, na ulicama gradova kače se slike i spomenici domaćih narodnih heroja.

U tom procesu uklonjena je i grobnica Crvenoarmejaca koja se od 1944. godine nalazila na Trgu republike. Tom prilikom tela oslobodilaca preseljenasu  u posebnu spomeničku celinu preko puta Novog groblja. Ide se i dalje, a to je upravo postavljanje Grobnice narodnih heroja na Kraljevom ravelinu na Kalemegdanu.

Kao razlog zašto je odabrano baš ovo mesto Miloradović navodi da je to bila ideja neimara čitavog ovog poduhvata Milovana Đilasa. U osnovi se nalazila zamisao da se simbolički napravi paralela između Lenjinovog mauzoleja u Kremlju i grobnice narodnih heroja postavljene uz same zidine Kalemegdanske tvrđave sa pogledom na Novi Beograd i Zemun. Ovim su hteli pokazati da je jugoslovenski komunizam samostalan i istorijski utemeljen na ovim prostorima.

Ovo će biti samo početak poduhvata natopljenog komunističkom simbolikom…

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković"/ "Narodni student", screenshot

Ispraćaj u tri čina

I sam prenos zemnih ostataka istaknutih članova KPJ na Kalemegdan bio je izuzetno ideološki obojen. Odabran je datum sa jakom simbolikom – 27. mart i to na 27. godišnjicu puča i masovnih demonstracija koje su bile uvod za početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, ali početak socijalističke revolucije.

Tako je odlučeno da se 25. marta 1948. godine u Beograd iz Jajca dopreme ostaci Ive Lole Ribara, revolucionara i bliskog Titovog saradnika koji je zbog svoje mladosti, zalaganja i tragične smrti već stekao status apostola revolucije. Pored njega je u Ratničkom domu, odnosno Centralnom domu Jugoslovenske armije bio izložen i kovčeg Ivana Milutinovića, člana Politbiroa koji je, takođe, tragično poginuo u samom završetku operacije oslobođenja Beograda. Da stvar bude zanimljiva, ovo je bila druga komemoracija Milutinoviću, generalu NOVJ, na istom mestu, pošto je prva bila održana uoči njegove sahrane na Novom groblju početkom novembara 1944. godine.

Tokom dva dana u Domu je organizovan mimohod, na Univerzitetu i na javnim mestima održavani su govori posvećeni dvojici heroja, a sam čin prenosa kovčega na Kalemegdan zaustavio je čitav grad. Na čelu povorke bio je Josip Broz Tito sa Politbiroom, dok su građani celim putem od Trga republike do Kalemegdana odavali počast. Nad grobnicom je svečani govor održao Milovan Đilas, koji između ostalog kaže:

„I tu, nad posmrtnim ostacima njih dvojice, mi istovremeno pokazujemo grobovima stotina hiljada naših znanih i neznanih heroja i mučenika – da smo nastavili veliko djelo za koje su oni dali svoje živote, da su mnogi njihovi snovi već ostvareni – Jugoslavija je postala bratska zajednica ravnopravnih naroda, ona je nezavisna i slobodna i u njoj radni ljudi – radnici, seljaci i intelektualci izgrađuju socijalizam, uređuju svoj život po svojoj volji, onako kako je njima u interesu.“

Potom su u grobnicu od belog kamena (za koji neki navode da je donesen sa gradilišta Hrama svetog Save na Vračaru) položeni Ribar i Milutinović, a Beograd je dobio neobičan simbol otpora na prometnom gradskom šetalištu.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković"/ "Narodni student", screenshot

Simbol koji odoleva vremenu i sistemima

Ovo je bio tek početak izgradnje Panteona revolucionarnih bogova. Godinu dana kasnije, 29. aprila 1949. godine, na dvadesetu godišnjicu smrti, na Kalemegdan su preneseni posmrtni ostaci Đure Đakovića, metalskog radnika, revolucionara i borca za prava radnika, stradalog od strane žandarma za vreme Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra. Poruka ovog čina bila je da se SSSR-u pokaže da je jugoslovenski socijalizam autohton i da ima korene još u predratnim pokušajima radničkog organizovanja.

Konačno, četvrti heroj koji i danas počiva u grobnici sahranjen je 1957. godine. Za razliku od svojih drugova, preminuo je u miru pri povratku sa diplomatske misije u Londonu. U pitanju je Moša Pijade, slikar, novinar, politički radnik, ideolog i učesnik NOB.

Na jednostavnoj, ali impozantnoj grobnici nalaze se biste četvorice heroja od kojih je tri (Ribara, Milutinovića i Đakovića) izradio vajar Stevan Bodnarov, dok je poprsje Moše Pijade izradio Slavoljub Stanković 1959. godine. Na zidu se još nalazi naziv „Smrt fašizmu – sloboda narodu“.

Jugoslavija koju su sanjali nestala je početkom devedesetih i konačno ugašena deceniju i po kasnije, ali grobnica dalje stoji. U proteklim godinama više puta je bila žrtva vandala, ali su sramne poruke uklonjene. Od 1983. godine Grobnica narodnih heroja na Kalemegdanu potvrđena je kao spomenik kulture odlukom Skupštine grada Beograda.