Od kada je odlukom kneza Mihaila, Beograd ponovo postao srpska prestonica 1841. godine, svaki od vladara iz porodica Obrenović i Karađorđević, ostavio je svoj trag na arhitektonskoj mapi Beograda. Tako je bilo i sa njihovim rezidencijma, od koji su danas ostala samo dva kompleksa - gradski, u čijem se sastavu nalaze Stari i Novi dvor i dedinjski, koji se sastoji od Kraljevskog dvora i Belog dvora. Danas, u palatama u centru grada smeštena su sedišta gradske i državne vlasti. 

Foto: Wikipedia - Simićeva kuća ili Stari konak

Simićeva kuća i Stari dvor

Prva ideja o uređenju ovog dela grada i izgradnji dvorskog kompleksa potiče iz sredine XIX veka, kada je veliko imanje između Ulica kralja Milana i Kraljice Natalije, kupio Stojan Simić, jedan od najuticajnijih ljudi Kneževine Srbije.

Na ovom mestu, Simić je isušio močvare i podigao kuću u periodu od 1840. do 1842. godine, koja je kasnije dobila naziv Stari konak. Naredne godine zdanje sa okolnom baštom otkupljeno je za potrebe dvora kneza Aleksandra Krađorđevića, koga su upravo Simićevi ustavobranitelji doveli na vlast. Ovo je početak stvaranja prvog dvorskog kompleksa u Beogradu.

Posle smene na prestolu i sa prerastanjem Srbije u samostalnu državu, a potom i kraljevinu, javila se potreba za pretvaranjem kompleksa u reprezentativnu vladarsku rezidenciju  Budući dvor zamišljen je kao tročlana kompozicija, čiji je centralni deo bio namenjen boravku vladara i predviđen je na mestu Starog konaka. Ovo simbolično razdvajanje sa prošlošću, samo delimično je ostvareno.

Foto: Wikipedia - Pogled na dvorski kompleks - Stari dvor, Zgrada Maršalata i Novi dvor, oivičeni raskošnom gvozdenom ogradom čiji se trag gubi posle Drugog svetskog rata

Izgrađeno je samo levo krilo, po planu predviđeno za svečane prijeme i diplomatske posete, dansa poznato kao Stari dvor. Dom prestolonaslednika i centralna rezidencija vladarske porodice kralja Milana Obrenovića, nikada nisu izgrađeni. Glavni arhitekta po čijim je nacrtima izgrađeno ovo zdanje, bio je Aleksandar Bugarski, a u izradi fasade korišćeni su antički, renesansni i barokni dekorativni elementi.

Nakon još jedne smene dinastija na vladarskom prestolu Srbije 1903. godine, Stari konak je porušen. Mnogi su u tome videli nelagodnost novih vladara zbog duhova prošlosti, jer su upravo na ovom mestu izvršen atentat na kraljevski par Aleksandra i Dragu. Sve do izgradnje Novog dvora, Stari dvor je bio zvanična rezidencija dinastije Karađorđević.

Dvor je pretrpeo velika oštećenja tokom prvog i drugog svetskog ratau, pa je nakon niza rekonstrukcija dosta promenio svoj prvobitni izgled.

Za vreme Krađorđevića, u ovom Dvoru je bila zvanična Kraljevska rezidencija, ali je palata korišćena i u druge svrhe. Tako je ovde zasedala Skupština Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, priređivani su zvanični prijemi i druge državne funkcije. Posle Drugog svetskog rata u zgradu se uselili organi nove države - Prezidijum Narodne skupštine, Vlada FNRJ i Savezno izvršno veće. Od 1961. tu je smeštena Skupština grada Beograda. Zgrada je 1983. godine kao jedno od najreprezentativnijih zdanja akademske arhitekture XIX veka, proglašena za spomenik kulture.

Foto: Beobuild.rs/Arhiva - Novi dvor pre rekonstrukcije

Novi Dvor

Ideja o izgradnji Novog dvora pokrenuta je sa dolaskom kralja Petra I Karađorđevića na vlast, nakon događaja 1903. godine i rušenja Starog konaka naredne godine. Kraljevska porodica je prvobitno svoju rezidenciju uspostavila u zgradi današnjeg Starog dvora, ali se vremenom ispostavilo da je nepogodna za stalni boravak kraljevske porodice. 

Monumentalno zdanje na Andrićevom vencu, građeno je u periodu od 1911. do 1922. godine sa elementima renesansne i barokne arhitekture, ali je originalni izgled vremenom izmenjen. Projekat je izradio beogradski arhitekta Stojane Titelbah. Na mestu između dva dvora, izgrađena je Zgrada Maršalata, u kome se nalazila dvorska straža, dvorske kancelarije i apartmani za kraljevske goste. Ovo impozantno zdanje projektovao je Momir Korunović, a srušeno je 1957. godine iz nepoznatih razloga. Na njegovom mestu se danas nalazi plato na kome građani Beograda tradicionalno dočekuju sportiste.

Tokom Prvog svetskog rata dvor je doživeo izvesna oštećenja, a do preseljenja u Kraljevski dvor na Dedinju, 1934. godine, bio je zvanična rezidencija kralja Aleksandra i kraljice Marije. U dvoru su se nalazile kako stambene prostorije kraljevske porodice, tako i kraljev radni kabinet i salon za prijem poseta.

Muzej kneza Pavla postojao je u Novom dvoru u Beogradu od 1935. do 1944. godine. Od 1953. godine koristili su ga Izvršno veće Srbije, Skupština Srbije, Predsedništvo SR Srbije i predsednik Republike Srbije sa pratećim službama. Posle održavanja predsedničkih izbora 2017. godine, najavljena je mogućnost da se Novom dvoru vrati muzejska namena.

 Foto: Digitalni arhiv NBS / M.V. Nešković - Pogled na Kraljevski dvor iz Topčiderskog parka

Kraljevski Dvor

Kao mesto za izgradnju novog dvorskog kompleksa, odabrano je Dedinje. Na imanju od 135 hektra na najvišem brežuljku Dedinja, prvo je izgrađen Kraljevski dvor, a potom i Beli dvor. U okviru dvorskog kompleksa, neposredno pored dvora, nalazi se Kraljevska kapela Svetog apostola Andreja Prvozvanog.

Po projektu arhitekti Živojina Nikolića i Nikolaja Krasnova, dvor je građen u srpsko-vizantijskom stilu, a za izradu fasade korišćen je beli brački mermer. Izgradnja dvora finansirana je iz ličnih sredstava kralja Aleksandra. Gradnja dvora započeta je 1924. godine, a završena 5 godina kasnije, 1929. 

U prizemlju se nalaze biblioteka sa 35.000 knjiga, kraljev kabinet, zlatni salon, velika trpezarija i svečani hol, svi opremljeni u renesansnom stilu, te  plavi salon opremljen u baroknom stilu. Na prvom spratu nalaze se privatne prostorije. U suterenu su prostorije raskošno oslikane po uzoru na dvorac u Kremlju.

Danas je dvor u vlasništvu Republike Srbije i ustupljen je Aleksandru II Karađorđeviću na korišćenje.

 Foto: Digitalni arhiv NBS / M.V. Nešković - Pogled na Kraljevski dvor iz Topčiderskog parka

Beli Dvor

Kao i Kraljevski dvor, gradnju Belog dvora započeo je ličnim sredstvima kralj Aleksandar I. Namera mu je bila da napravi rezidenciju za svoje sinove, ali nije doživeo da vidi završetak radova. Izgradnju dvora, koja je započeta 1934. godine, dovršio je 1937. godine knez-namesnik Pavle, koji je ga je pretvorio u svoju rezidenciju. Kao veliki ljubitelj umetnosti, dvor je opremio vrednim umetničkim delima.

Projekat dvora izradio je arhitekta Aleksandar Đorđević. U ovom zdanju posebno je impozantan Svečani hol, koji stepeništem vodi na prvi sprat gde je smešteno pet zasebnih aprartmana za potrebe stanovanja kraljevske porodice. Uz dvor, sagrađeni su i kuhinja i garaža, koji su sa objektom povezani podzemnim tunelom. U osvit Drugog svetskog rata, a na zahtev kneza Pavla, dvoru je pridodato podzemno sklonište. 

Posle Drugog svetskog rata, Beli dvor je služio kao mesto u kome su se održavale svečanosti i primali gosti iz inostranstva. I u skorijoj istoriji, Beli dvor je bio proprište donošenja nekih od najvažnijih političkih odluka. Poslednji šef države koji je primljen u Belom dvoru bio je Predsednik Belorusije, Aleksandar Lukašenko 1999. godine.

Kao i Kraljevski dvor, i Beli dvor je danas ustupljen na korišćenje porodici Karađorđević, a u organizaciji Turističke organizacije Beograda i porodice Karađorđević, povremeno se organizuju posete, koje običnim građanima pružaju uvid u sav glamur evropskih dvorova u samom srcu Srbije. 

Ovo nije konačni spisak dvorova koji su postojali u Beogradu. Neki od njih su srušeni, neki zaboravljeni, a neki danas imaju sasvim drugu funkciju. O njima, nekom drugom prilikom.