Sinonim filmskog stvaraoca horor filmova, možemo slobodno reći – rodonačelnika ovog žanra, svakako je legendarni Alfred Hičkog, koji je u Beogradu boravio davne 1964. godine. Kao i svaki sinesta, boravak je iskoristio za traženje inspiracije kroz razgledanja grada, razgovore sa ljudima, slušajući mistične legende... A Beograd ih je u svojim milenijumima postojanja skupio puno, posebno onih intrigantnih, kalemegdanskih priča koje traju vekovima. Tačka na mapi grada koja je posebno privukla pažnju majstora horora bio je, naravno, Rimski bunar. "Takav ambijent za mene uvek predstavlja pravu poslasticu", rekao je tom prilikom Hičkok.

Ni bunar ni Rimski

Rimski bunar spominje se još u vreme despota Stefana Lazarevića, kada biograf Konstantin Kostanecki, zapisuje da despot za skladištenje hrane kojom se obezbeđuje grada koristi spremište na mestu današnjeg Rimskog bunara. Par vekova kasnije, kroz Beograd i Srbiju prolazi turski putopisac Evlija Čelebija. U svojim zapisima 1660. godine pominje bunar, takođe, kao spremište za žito, dok je u zapisima nekih drugih savremenika opisan kao tamnica.

Oni koji se bave prošlošću, nemaju jedinstven stav kada je izgrađen bunar. Kako to i biva, ide se iz krajnosti u krajnost - jedni kažu izgrađen je pre dve hiljade godina, drugi ga smeštaju na početak 18. veka, u 1717. godinu, kada su Austrijanci osvojili Beograd. Ako se priklonimo ovom potonjem mišljenju, onda on nije ni bunar a nije ni rimski.

Smatra se da je današnji oblik dobio između 1717. i 1731. godine, za vreme rekonstrukcije tvrđave kao Veliki bunar. Pretpostavlja se da je delo arhitekte Baltazara Nojmana, a poslovima je rukovodio Nikola de Morez, graditelj i oficir koji je kasnije ubijen zbog izdaje upravo u Beogradu. S obzirom da u blizini nije bilo izvora, to je u stvari cisterna za prikupljanje površinskih voda. Istraživanja pokazuju da su kopači došli do dubine od pedeset metara, udarili u stenu i tražeći siguran dotok vode, nastavili da kopaju bočno prema reci Savi. Ukupna dubina bunara je 60,15 metara sa prečnikom od 3,4 metra. Dno bunara se nalazi 17 metara ispod nivoa Save. Stepenice su spiralno izgrađene do nivoa vode, sa idejom da se oni koji siđu po vodu, vrate drugim putem, kako bi se mimoišli sa onima koji su došli po vodu.

Foto: Pavle Kaplanec

Misterije i tajne Rimskog bunara

Pa ipak, ovo je samo racionalni pogled na misteriju Rimskog bunara i samo jedna stranica u knjizi priča o njemu. Neki se i dalje pitaju da li je još u doba Singidunuma napravljen Rimski bunar kako bi legionari imali vodu u svako doba, pa mu iz toga doba potiče i ime – Rimski bunar. Ovo ne zvuči toliko nemoguće, posebno zbog toga što je u to vreme izgrađen i prvi razrađeni sistem vodovoda kojim se Beograd služio sve do kraja 19. veka. Neki idu i dalje, i traže u Beogradu izvore starogrčkog mita o Orfeju i Euridiki, u kojoj se zaljubljeni pevač Orfej spušta u Had kako bi izbavio voljenu, a svojevrsni ulazak u "pupak sveta" je upravo Rimski bunar. A tu je i priča o tome kako je bunar prolazom ispod Save i Velikog ratnog ostrva, naravno tajnim, povezan sa Zemunom i njegovim kulama.

Ali, krenimo od priča koje donekle možemo da utemeljimo u stvarnosti, a u kojima je Rimski bunar bio svedok burnih događaja. Krenimo od XV veka kada je Kalemegdan bilo uporište hrišćanske Evrope na desnoj obali Dunava u borbi protiv Turaka. Tako je bilo i 1494. godine kad je smederevski paša tokom opsade Beograda, odlučio da potkupi Lovra Iločkog i još 37 Ugara kako bi bez borbe predali Beograd. Ugarski vojvoda Pavle iz Temišvara, kada je saznao za zaveru, razbio je tursku opsadu i brutalno se obračunao sa izdajnicima. Cisterna koja se nalazila na mestu bunara, bila je mesto gde su izdajnici prvo spušteni bez mogućnosti izlaza, a kada su potpunom mraku poludeli od straha, užasa i gladi, bačeni su im noževi tako da su sami sebi presudili.

Vekovima kasnije, u sada srpskom Beogradu, istorija beleži da su u neuspelom atentatu na kralja Milana Obrenovića 1882. godine povezani: Jelena Ilka Marković, Lenka Knićanin i Rimski bunar. Samo par meseci posle proglašenja Milana za kralja, Jelena Ilka Marković, u želji da osveti supruga koji je po kraljevom naređenju streljan posle propasti Topolske bune, pucala je u porti Saborne crkve na kralja, promašila i ranila suprugu oficira koja se tu slučajno zatekla. Kraljev bes je bio ogroman. Iako je tvrdila da nije imala saučesnika i da je atentat organizovala iz ličnih razloga, istraga je pronašla vezu sa Lenkom Knićanin, Jeleninom rođakom i još jednom oficirskom udovicom. Umesto u zatvoru, Jelena i Lenka  zatvorene su u Rimskom bunaru, gde su nemilosrdno ispitivne i mučene. Samo dva meseca pre početka suđenja, Lenka je pod nerazjašnjenim okolnostima pronađena mrtva u ćeliji, a ubrzo je ubijen i vojnik koji ju je čuvao. Jelena je osuđena na smrt, ali je nedugo potom pronađena mrtva u svojoj ćeliji u zatvoru u Požarevcu. Obe misteriozne smrti su kraljevi lekari proglasili za samoubistva. Od metka kojim je Jelene Marković pucala na kralja napravljena je dijamantska igla za kravatu, koja je i danas pohranjena u Muzeju grada Beograda.

I nacisti su za vreme svoje vlasti u Beogradu bili zainteresovani za dubine Rimskog bunara. Nemci su bili i prvi obučeni ronioci koju su zaronili u Rimski bunar. Postoji priča ih je bilo troje, drugi kažu jedan. I u jednoj i drugoj verziji nikad se nisu vratili iz dubina bunara. Može se pretpostaviti da su dva ljudska skeleta koja, su uz nekoliko životinjskih, pronašli speleoronioci sredinom šezdesetih godina, njihovi posmtrni ostaci. Drugi tvrde da su upleteni "prsti” OZNE, koja je neko vreme koristila Rimski bunar.

Kroz priče Rimskog bunara uvek provejava i neka ljubavna. Tako je 1956. godine jedan Beograđanin svoju ljubavnicu gurnuo u bunar. Telo nestale žene je tek nakon deset dana isplivalo, a ubica je nađen po tramvajskoj karti pod istim serijskim brojem koji je pronađen i kod žrtve, što je za libretto filma "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT" iskoristio režiser Dušan Makavejev. Rimski bunar bio je i mesto snimanja filma "Lavirint", Miroslava Lekića.

Ali nisu sve priče o Rimskom bunaru tragične. Naime, prilikom ronjenja 2006. godine, pronađen je minijaturni račić, amfipod kako rekoše naučnici, veličine pet milimetara.

A da će zdanje Rimskog bunara nadalje biti inspiracija priča i raskazanja, govori i pretpostavka da postoji dotok podzemnih voda, kažu sistemom sifona, iz kojih izvire zbog razlike u pritisku. Objašnjenja zašto nivo vode raste u vreme kad nema padavina i dok vodostaj Save opada, nema.