Kao znamen uzdizanja iznad svih stradanja i ispaštanja, Beograd je prigodno uzeo za svoju slavu Spasovdan, dan Vaznesenja Gospodnjeg, koji mu po njegovoj sumornoj i bolnoj istoriji najviše dolikuje. Uz nevoljne prekide, Beograd svoju krsnu slavu proslavlja još od 15. veka.

Zarad spasenja ljudskog roda

Jedan od praznika posvećen Hristu, Vaznesenje Gospodnje, u narodu poznat i kao Spasovdan, svrstava se u klizne praznike. Obeležava se četrdeset dana nakon Vaskrsa, a deset dana pre Duhova, te uvek pada u četvrtak. 

Prema hrišćanskom učenju, posle vaskrsenja, dokazavši da je iznad ovozemaljske smrti, Hristos se narednih četrdeset dana svakodnevno ukazivao svojim učenicima, podučavajući ih i produbljujući im veru nakon Golgote i raspeća. Naposletku poveo ih je na Maslinsku goru, gde se, blagosiljajući ih, vazneo u nebo i zaseo sa desne strane Boga Oca. Time se okončao Hristov boravak na zemlji radi spasenja i iskupljenja ljudskog roda, a apostolima se vratila njihova vera i nepokolebljivost.

Foto: Milena Arsenić 

Dan od istorijskog značaja

Kroz istoriju srpski narod je pridavao veliki značaj ovom crvenom slovu. Uz Zakonopravilo Svetog Save, najvažniji istorijsko-pravni dokument srednjovekovne Srbije, Dušanov zakonik, obelodanjen je upravo na Spasovdan 1349. godine.

Despot Stefan Lazarević je prvi zapazio simboličku vezu Spasovdana i Beograda, kada je isti imenovao za prestonicu 1403. godine. Pobožni Stevan Visoki je ujedno prvi ustanovio da Beograd slavi Spasovdan kao svoju krsnu slavu u ime spasenja srpskog naroda i apelovao na žitelje da svake godine smerno praznuju Vaznesenje Gospodnje.

Spasovdan tokom vekova

Od tada pa sve do pada Beograda u dugovečno ropstvo, glavni grad je slavio Spasovdan. Kasnije, kada su Turci uzurpirali prestonicu i zgromili sve ono što je hrišćansko, grad je prestao da praznuje svoju slavu. Nastupile su noći tamnije od tame i dani sivlji od prethodnih. Obrisi krotkog grada pod njihovom najezdom su nestali kao utvara u tmini. Turobne i otegnute decenije stapale su se jedna sa drugom. Samo reč sutrašnjica je sačuvala kakav takav smisao.

Kada je Beograd ponovo dopao šaka srpskog naroda i kada su preuzeti ključevi grada, kao spomen na oslobođenje od Turaka, Beograđani su dosetili svog simboličnog praznika i svečano proslavili Spasovdan 1863. godine. Iz godine u godinu poštovao se ovaj zavet, pobožno obeležavajući ovaj veliki hrišćanski praznik u znak sećanja na spasenje i vaznesenje nakon silnih stradanja i zlopaćenja. Na ovo crveno slovo građanstvo je u zanosu i koraku pratilo litiju i posećivalo zapis, koji se nalazio na pašnjaku, na današnjem mestu velepne Palate SANU, i molilo se Bogu da poštedi Beograd.

Današnje naličje Vaznesenja Gospodnjeg otelotvorio je poglar crkve Kneževine Srbije i prvi predsednik Crvenog krsta Srbije Mihailo Jovanović. Njegov predlog da se podigne Vaznesenjska crkva je aminovao knez Mihailo Obrenović, koja se sagrađena 1863. godine kao gradska crkva i koja je uspela da zakloni prvobitni barjak Uprave grada Beograda.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", 1932, screenshot

Čovek koji je vratio slavu Beogradu

Kasnije su nedaće ratova omele Beograđane da uveličavaju svoju krsnu slavu. Isto tako vredi napomenuti da su stari običaji iščezli skupa sa starosedeocima grada, a novopridošlim nisu bili ni na kraj pameti.

No, sve se to menja između dva svetska rata, kada se Beograd brzopotezno razvija i postaje žiža Evrope. Na inicijativu predsednika Beogradske opštine, g. Milutina Petrovića, a uz saglasnost patrijarha Varnave, 1932. godine obnovljena je stara tradicija i Spasovdan je opet postao krsna slava Beograda. Tako je prvi put posle oslobođenja i ujedinjenja Vaznesenje Gospodnje proslavljeno na najsvečaniji način, uz prisustvo velikog broja građanstva i predstavnika vlasti, u gordom Beogradu.

U nadolazećim godinama jutarnja tutnjava zvona Saborne crkve i Vaznesenjske crkve je kazivala da je vreme za početak svečanosti. Domovi su vanjski bili ukrašeni zelenilom, ćilimima i državnim zastavama, koje su se vijorile na povetarcu i odavale raskošan dojam. Od sabajle val naočitih Beograđana se kretao gradskim ulicama, k zbornom mestu i litiji. Cela varoš bi od jutra do večeri provela u verskom ushićenju i tonu.

Na proslavi Spasovdana 1939. godine grad Beograd je odlikovan najvišim ordenom - Karađorđevom zvezdom sa mačevima četvrtog stepena.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Vreme", 1932, screenshot

 Gubitak krsne slave i slavni povratak

Usled Drugog svetskog rata, a potom i društvenih prilika, Spasovdan je prestao da se obeležava, a samim tim i litija je prestala da se održava.

Tek 46 godina kasnije, 1993. godine, krsna slava Beograda je obnovljena, a litijom je načalstvovao partrijarh Pavle. Trasa litije je dobro znana i glasi: Početak je ispred Vaznesenjske crkve. Sledi počasna povorka ulicama Kneza Miloša i Kralja Milana, sve do Terazija i Terazijske česme, gde je prvo stajanje i molitva za zdravlje Beograđana. Potom se nastavlja ulicama Kneza Mihaila i Pariskom, uz predah kod Saborne crkve radi molitve za poštedu od stradanja, mir i napredak. Poslednja etapa povorke kreće se ulicom Kneza Sime Markovića, Pop Lukinom, Brankovom, Kraljice Natalije i Dobrinjskom do dvorišta Vaznesenjske crkve. Taj puni krug se okončava sa molitvom za pokoj duša svim palim junacima Beograda.