.jpg)
Foto: Pavle Kaplanec
Zemun o kome se ne priča: da li su kaldrmisani sokaci krili „balkanske špijune“? (1. deo)
Ima onih ljudi za koje drugi vole da kažu – „tiha voda, breg roni“. Naizgled dobroćudni i ni po čemu upadljivi, sve dok se malo ne zagrebe ispod površine. A onda i oni koji misle da ih dobro poznaju, ostanu iznenađeni dobro čuvanim tajnama.
Nisu samo ljudi takvi, već bi se ista parola mogla staviti u opis nekih gradova. Jedan od njih bi mogao biti i Zemun, iako nije sam po sebi grad. No, kao deo jednog većeg grada, kroz istoriju je prolazio tušta i tma najrazličitijih epizoda – mnoge su dobro poznate, o nekima se baš i ne govori. Recimo, o revnosnom presretanju pisama i pošiljki, ne bi li se uhvatio trag o činodejstvovanjima iz senke.
Špijunaža je vazda slovila za potencijalno rizičnu rabotu. Avaj, to nije odvraćalo njene učesnike – a neki su bili i ličnosti visokog profila – da njuškaju po državnim tajnama. Ali, zašto je baš Zemun mogao biti idealan za takva „njuškanja“? Pa, pre svega, razdvajao je dva sveta: Osmansko carstvo i Habzburšku monarhiju, tokom 18. i 19. veka. Bio je živa trgovinska tačka, ali i mesto na kome su rampe padale pred pogubnim pošastima. No, činjenica da je predstavljao najistočniju tačku Habzburškog carstva, upravo ga je i dovodila u specifičan položaj. S jedne strane, Beograd i Osmanlije su bili preko puta, a sa druge, Pešta i Beč bezmalo na dohvat ruke. Posađen na ovoj raskrsnici, Zemun se i davnijih dana nagledao „bregova“ što pod tihom vodom rone.
Pisari, slikari, a u slobodno vreme – obaveštajci
Pošto je baš Zemun predstavljao, takoreći, granicu između Istoka i Zapada, nije bilo neuobičajeno da mu se poveri jedan naročit, a važan „zadatak“. Danas se ta epizoda teško može nazvati nepoznanicom – tamo gde je jedan od najlepših ovdašnjih parkova, nekada se nalazio karantin.
Ova stanica za prihvatanje putnika i robe je imala nemerljivi značaj, pre svega, za Habzburšku monarhiju. Svi koji su bili pod sumnjom na zarazne bolesti, zadržavali su se u zemunskom Kontumcu. Samim tim, zaraza se nije širila dalje, spašavajući ostatak Evrope od potencijalne zdravstvene krize.
Putnici, koji su mahom dolazili iz Osmanskog carstva, zadržavali su se na ovoj ne baš usputnoj stanici – umeli su u Kontumcu da provedu i po nekoliko nedelja. Sa njima su ostajali paketi i pisma, koja su takođe prolazila „skrining“. Zvanično se radilo o dezinfekciji, ali izveštaji iz tog perioda beleže da je Zemun imao i takozvanu „poštansku sobu“. Austrijski stražari su otvarali i čitali pisma, a zatim prepiske prosleđivali u Beč.
Na oku su se, pak, držale i pojedine važne ličnosti. Verovatno najpoznatiji je bio Janićije Đurić, diplomata, pisar i jedan od najbliskijih saradnika Karađorđa Petrovića. Đurić (bar formalno) nikada nije imao funkciju obaveštajca, ali jeste bio pod budnim okom austrijskih vlasti – naročito kada bi ga put naneo u Zemun. U isto vreme, govorilo se za njega da je posrednik između srpskih ustanika i Rusa, pa je otuda od strane Austrijanaca prozvan „ruskim čovekom u Srbiji“.
Za njega se, takođe, zna da je „širio“ manje poznate informacije glede srpskih ustanaka – da li je narod uopšte spreman na bunu, kakvim naoružanjem raspolaže, pa čak i da li među ustanicima ima insajderskih sukoba. Ali, nisu špijuni nužno morali da budu samo oni koji su koketirali sa politikom. Jedan od manje poznatih (a takođe neformalnih) obaveštajaca bio je Dimitrije Bratoglić, a po pozivu – slikar.
Njegov primer je interesantan, tim pre što ga je istorija prevashodno upamtila kao ikonopisca. Oslikavao je sremskokarlovačke manastire, ali je u „slobodno vreme“ uzimao učešća u prenošenju škakljivih informacija. Pošto je često putovao u Tursku, mogao je da dozna detalje o kretanju i prisustvu osmanlijske vojske. Te detalje je prosleđivao ljudima bliskim Karađorđu, a oslikavanje ikona mu je bilo savršen paravan – pretpostavljalo se da je poruke beležio ispod slojeva boje, te da je šifrovane informacije „sakrivao“ u slikarske kompozicije.
Nastaviće se...