Nekada, za neke ne toliko davno, i Zemunci su željno iščekivali prvi sneg. Naročito klinci i klinceze. Sankanje, grudvanje, pravljenje sneška, sve su to bile radosti i čarolije našeg detinjeg sveta.

Pre tridesetak godina prvi snegovi zabeleli bi grad daleko više nego danas. Oni koji su tada bili deca, budili bi se i, ugledavši kroz prozor krovove posute belim šećernim prahom, uživali posmatrajući kovitlace krupnih pahulja. Prizor je značio samo jedno – dani puni zabave bili su pred nama. Sanke bi se vadile iz podruma, a metalni delovi koji bi klizali preko snega čistili su se i podmazivali. Svi smo želeli da se što brže spustimo, da osetimo hladni vetar na licu dok nam obrazi rumene.

Svaki deo Zemuna imao je svoje utvrđeno mesto za sankanje, grudvanje ili valjanje po snegu. Svi su mogli da uživaju i rado odlazili u druge delove grada radi zimskog provoda.

Bregovita i Beli medved

Deca koja su živela oko i iznad Muhara okupljana bi se na nizbrdici koja je od Bregovite vodila ka Belom medvedu. Ćukovčani su ovde prednjačili jer su tu živeli i poznavali svaki kamen ove ulice. Bili su smeli i brzi na svojim sankama, opčinjeni adrenalinom koji bi ih obuzeo tokom spuštanja. Stariji su se sankali sami, a mlađi sa roditeljima ili starijom braćom ili sestrama. Cika i vriska mogla se čuti nadaleko.

Sinđelićeva ulica

Ova dugačka i strma ulica proteže se od Gardoške kule, pa skoro do samog centra. Naravno, sankalo se do kraja makadamskog puta, odnosno do kraja zida koji omeđuje Nikolajevsku crkvu. Zaletali bismo se tom ulicom od samog vrha i spuštali vrišteći, istovremeno radosni i uplašeni od brzine. Neki su se spuštali i još strmijom ulicom koja spaja kulu i Sinđelićevu ulicu, ulivajući se u nju pod pravim uglom. Jedini problem bio je kako se ponovo uspeti do vrha. Za to je trebalo vremena, ali sećanje na uživanje prethodnog spuštanja davalo nam je snage da izdržimo. 

Spomenik zemunska železnička stanica 

Zemun je čak godinu dana pre Beograda imao svoju železničku stanicu. Umesto nje, od 1980. godine, na brdašcetu pored hotela Jugoslavija, postavljeni su spomen stubovi koji su nekada držali nadstrešnicu na zgradi stanice, kao i nekoliko metara šina. Iako je brdašce bilo malo, svi su voleli tu da dolaze. Širok prostor pod otvorenim nebom. Kada bi padao sneg, bilo bi to zaista poseban događaj. Jurili bismo pahulje koje bi nam se lepilo za lice, trepavice, kosu... Pravili bismo sneška ili se grudvali. Voleli bismo i da legnemo u sneg i da se kotrljamo niz padinu. Dečijim vragolijama nije bilo kraja. Posle bi nas roditelji vukli na sankama kući, umorne i nasmejane. 

Grudvanje i sneško 

Mesta za grudvanje i za sneška bilo je svuda. Kako se bližila nova godina, tako bi i oni bili ukrašeni ponekom gerlandom umesto šala. Nosići od šargarepa, dugmići i oči od ugljena bili su uobičajeni na svakom belom lepotanu. Poneki bi imao i šerpu umesto šešira, plavu ili crvenu na bele tufne.

Grudvanja su se odvijala svuda gde bi za to bilo prilike i mesta. Oni koji su živeli u zgradama koristili su igrališta i prolaze kako bi se gađali snežnim loptama. Nekada bi se ova igra pretvarala u prave male ratove između naselja ili ulica. Jedni bi napadali bi iz zasede, drugi se branili i uskoro bi i slučajni prolaznici bili zasuti snegom. Neki bi se priključili borbi, pa gađali i jednu i drugu stranu. Posle bi se svi vraćali svojim toplim domovima maštajući i iščekujući sutrašnje doživljaje na snegu.

A Zemun, on bi ostajao prekriven plaštom noći, spreman da prigrli zaljubljene koji bi se vraćali kući iz bioskopa ili kasne šetnje.