Šetnja Savamalom ne može proći bez posete jednom on najlepših beogradskih zdanja – zgradi Beogradske zadruge. Ova, sada već, viševekovna lepotica bila je sedište prve prave srpske banke, prvog osiguravajućeg društva, kao i dom Geološkog zavod. Zbog potonjeg podstanara među posleratnim generacijama Beograđana poznata je i kao zgrada Geozavoda.

Ali, verovatno se pitate otkud jedno ovako grandiozno zdanje baš na savskim obalama?

Nastanak Beogradske zadruge

Krivac za izgradnju ovog zdanja i ubrzani razvoj Savamale, Beograda i čitave Srbije pripada trgovcima koji su iz Bosne, Hercegovine, Južne i Stare Srbije počeli pristizati još sredinom 19. veka. Sa sobom su donosile tovare suve šljive, svinja, sukna i drugih potrepština za kojima su oskudevale carevine s druge strane Save i Dunava. Doneli su i pragmatični trgovački duh i nesputanu želju za uspehom. Bilo je tu i inata da se onima iz varoši na brdu pokaže da trgovci nisu nedostojni života u varoši i na drže uzde ekonomskog razvoja grada.

Jedan od poteza ove grupe trgovaca bilo je osnivanje Beogradska zadruga za međusobno pomaganje i štednju1882. godine,  čiji je cilj bilo davanje povoljnih kredita manje i imućnim trgovcima i privrednicima kako bi se podstakao dalji razvoj eknomije. Posle početnih problema usled neiskustva i nedovoljne podrške države, na korimilo Zadruge dolazi 1883. godine dolazi Đorđe Vajfert, tada najveći srpski industrijalac. To je i vreme kada se gradi prva moderna poslovna zgrada Zadruge u ulici Đure Jakšića.

Do zaokreta u poslovanju dolazi 1890. godine, kada Vajfert postaje guverner Narodne banke i zbog sukoba interesa silazi sa pozicije. Iste godine Zadruga postaje akcionarsko društvo, čime gubi svoj status zadruge, ali postaje prvo društvo čiji su akcionari bili mali i srednji trgovci i zanatlije, privilegija do tada dostupna samo bogatoj klijenteli. Sedam godina kasnije, Zadruga osniva i Odeljenje za osiguranje života od požara, odnosno prvi osiguravajući zavod u Srbiji.

Tokom tih godina najvećeg napretka na čelu Zadruge nalazio se Kosta Taušanović, koji 1897. godine dobija otkaz zbog političkih razloga. Ipak, u pozadini Zadruge se tokom svih ovih godina izdvajala figura Luke Ćelovića, čoveka koji je pažljivim ulaganjem u Zadrugu od prostog magazadžije postao jedan najbogatijih privrednika Kraljevine.

Foto: Milena Arsenić 

Eklektika na fasadi, luksuz u zdanju

Jedna od velikih pasija Luke Ćelovića bila je i izgradnja velelepnih zdanja u Beogradu. Dok je čaršija sa podsmehom gledala na njegov uspeh i, naoko, bezrazložno rasipanje bogatstva, Ćelović je strpljivo odbacivao kritike i gradio.

Tako je na prelazu vekova došla na red i Beogradska zadruga, koja je odavno i značajem i ljudstvom prerasla prostorije u varoši. Odabrani su placevi u samom srcu trgovačke Savamale između Paranosovog hana i hotela Bosna, koji je bio nezvanično okupljalište prečanskih trgovaca i sedište prve beogradske berze.

Izgradnja velelepnog zdanja na „Malom pijacu koji stalno plavi Sava“, počela je 1905. godine a završena je 1907. godine. Finansiranje je Zadruga obezbedila iz sopstvenih izvora. Potpisnici projekta bili su čuveni arhitektonski duo Nikola Nestorović i Andra Stevanović. Pored nepravilnog oblika placa, arhitekte su se prilikom planiranja susreli i sa drugim problemima, koje su rešavali na krajnje inventivan način. Naime, pošto je zgrada sazidana delimično na nasipu i zbog postojanja podzemnih tokova, prilikom njene izgradnje prvi put su korišćeni temelji ojačani armiranim betonom.

Ipak, ono što posebno privlači pažnju je izuzetno bogata fasada i unutrašnjost koja i danas, više od veka od izgradnje, zaustavlja dah. Gradeći jedno od najlepših beogradskih zdanja, Nestorović i Stevanović odlučili su se za spoj akademizma i tada popularne secesije. Na centralnoj fasadi sa ukrasima od veštačkog kamena (prvi put korišćenog u ovu svrhu u Beogradu) izdvajaju se dve velike niše sa leve i desne strane staklene površine iza koje se na spratu nalazi svečana sala. U nišama se nalaze figure mladića sa svitkom i devojke sa košnicom, kao simboli delatnosti Zadruge, dok je na samo vrhu ispod kupole grupa figura od cinka koje simbolišu Srbiju (žena sa krunom) sa privrednim granama čijim se razvojem bavila Zadruga (četiri dečije figure).

Unutrašnjosti je posvećena posebna pažnja, te su zidovi u važnijim sobama ukrašavani zidnim slikarstvom za koje su bili zaduženi Bora Kovačević i Dominik d’Andrei, te imitacijom mermera. Za oblaganje podova korišćen je parket i teraco pločice.

Posebno je impozantna svečana sala koja svojom konstrukcijom zauzima centrali deo prvog sprata i drugog sprata. Ovde je za ukrašavanje korišćen mermer, dok se posebno ističu detalji ženskih glava i biljaka izrađeni u pozlaćenom reljefu. Velika staklena površina na pročelju zgrade predstavlja prozor svečane sale, a kroz vrata na njom moguće je izaći i na mali balkon.

Zdanje je zamišljeno kao poslovno-stambeni objekat sa poslovnim prostorijama Zadruge, kao i sa delom sa radnjama i stanovima za izdavanje.

Foto: Nikolina Radovanović

Biser u prašini

Posle Prvog svetskog rata, značaj Zadruge u novoj Kraljevini polako opada, da bi posle 1946. godine došlo do spajanja sa Jadransko-podunavskom bankom, Izvoznom bankom i Beogradskom trgovačkom bankom čime nastaje Jugoslovenska izvozna i kreditna banka.

Istovremeno, zdanje Beogradske zadruge postaje dom raznih organizacija koje će tokom narednih decenija menjati njen unutrašnji i spoljni izgled. Za vreme podstanarskog veka Geološkog zavoda dozidan je treći sprat na bočnim krilima, kao i deo zgrade iznad šalter sale.

Ipak, prava devastacija usledila je u deceniji posle 2006. godine kada je nakon iseljavanja Geozavoda zgrada prepuštena sama sebi. Postaje dom golubova i drugih ptica, a niz mermerne stepenice odzvanjao je zvuk šapica napuštenih pasa i mačaka.

Poslednja rekonstrukcija zgrade Beogradske zadruge kojom je donekle vraćen stari sjaj obavljena je 2014. godine.