S obzirom na stalne muke sa zdravljem, Anđelijinih likovnih i književnih dela nije bilo mnogo. Njena poezija i proza svakako su bile vredne čitanja, a našle su put i do prestižnih časopisa tog vremena.

Spisateljica pod bremenom očevog imena

Ipak, već su i prvi Anđelijini spisateljski radovi bili u senci očevog imena. Moglo se stoga desiti da su je ondašnji književni krugovi nehotice poredili sa ocem. Otuda je i zazirala od ideje da objavljuje svoju prozu i stihove. Ipak, i kritičari su u to vreme prepoznali da je Anđelija po mnogo čemu otišla korak dalje od oca.

Pisala je, između ostalog i o junacima koji nisu oklevali da se usprotive okolnostima i autoritetima zarad traganja za srećom. Kako bi objavila svoje radove, morali su je (mada uz velike muke) na to nagovoriti prijatelji i ostali književnici i kritičari. Više od svih ju je podržavao Miloš Crnjanski, a pored njega i Jovan Skerlić nakon što je pročitao njene rukopise.

Ipak, Anđelija ih je Skerliću odnela tek po nagovoru slikarke i književnice Milice Janković. U ovim rukopisima je još pre Velikog rata beležila o životu beogradskih slikara, a knjiga će kasnije izaći pod naslovom „Lutanja“.

Trenutak slave koji je prekratko trajao

Dok je od svojih prijatelja-književnika mahom dobijala reči hvale, Anđeliji Lazarević ostajalo je sve manje snage za umetnički rad. Njenoj želji da iskaže svoj talenat ponovo je pretila bolest koju nije mogla da pobedi.

Niz godina nakon Prvog svetskog rata, kćerka slavnog književnika provela je u lečilištima van zemlje. U Beograd se nakon toga vratila tek početkom 1926. godine. Iz štampe je tada trebalo da izađe i njena prva knjiga, ali bolest je ipak bila brža – ne dočekavši njeno objavljivanje, Anđelija je iste godine preminula u sanatorijumu na Vračaru.

Sahranjena je u porodičnoj grobnici na beogradskom Novom groblju. Njen književni prvenac, pak, pojavio se kasnije iste godine, a uz „Lutanja“ je u njemu štampana i „Palanka u planini“. Nakon ova dva naslova, o talentu i književnom opusu Anđelije Lazarević više se nije mnogo govorilo.

Anđelija Lazarević: neustrašiva, skromna i prerano zaboravljena

Iako je imala tek 40 godina, Anđelija Lazarević je iza sebe je ostavila vredan (mada malobrojni) slikarski i književni opus. Zbog toga se našla među damama koje su s početka 20. veka svojim talentom i umetničkim radom gradile književni i likovni život prestonice.

Nakon prerane Anđelijine smrti, sagovornici su redom isticali njenu skromnost i darovitost, svedočeći o tome kako je volja za stvaranjem nije napuštala ni u najtežim trenucima. Ipak, jedan od retkih koji je i nakon Anđelijine smrti podsećao na njen talenat bio je Miloš Crnjanski.

Već nekoliko godina kasnije, njen doprinos prestoničkoj umetnosti gotovo da je u potpunosti zaboravljen. O delu i životu Anđelije Lazarević ostalo je još manje podataka i nakon što su njeni rukopisi stradali prilikom bombardovanja prestonice 6. aprila 1941. godine. Na kraju, nije se mogla zaboraviti ni to da je Anđelija ponela breme poznate i cenjene beogradske porodice. Dok je za života bila u nemilosti teške bolesti i patnje, i njeno delo je nakon smrti ostalo u senci očevog imena.