Otkako je u krugu svojih prijatelja okupio filmske zvezde, Beograđanin američkog alijasa, Den Tana, osvajao je Holivud po već ustaljenom šablonu. Do Kalifornije je dospeo iz Kanade, ne pomišljajući da se više neće vratiti fudbalskoj ekipi iz Montreala. Sa terena je potom ušao u filmski studio, a koju godinu kasnije prihvatio se i krojenja restoranskog menija.

Čuveni restoran „Dan Tana’s“ poslužio je prve goste 1964. godine. Za kratko vreme, na večere je u Zapadnom Holivudu pohrlila elita američkog filma. Pošto je Den Tana za sobom već imao karijeru filmskog producenta, većina gostiju bili su njegovi prijatelji i kolege.

Kada holivudski restoran po italijanskom receptu vodi Beograđanin

Recept za uspeh jednog od najkultnijih mesta u Americi podsećao je na Tanasijevićeve dotadašnje poduhvate: pomalo neplaniran ali u suštini jednostavan. Jelovnik je osmislio nekadašnji Musolinijev kuvar, koji je bio i prvi šef Denovog italijanskog restorana.

Nije mnogo prošlo, a spisak redovnih gostiju postao je krcat slavnim imenima. Merilin Monro, Lajza Mineli, Elizabet Tejlor, Al Paćino, Frenk Sinatra, Din Martin, Lari King, Džordž Kluni – svi su želeli da budu posluženi u najboljem restoranu na Zapadnoj obali. U isto vreme, „Dan Tana’s“ nije bio samo mesto za etablirane zvezde: za stolovima su koristili priliku da se nađu i oni koji (još) nisu bili poznati.

Studenti glume su ovde upoznavali druge glumce, scenariste, producente i važne ljude iz filmskih studija. Ništa manje nisu bili oduševljeni ni kritičari i recenzenti. „Dan Tana’s“ je dospeo na stranice najuglednijih američkih listova, otkako je „Los Anđeles tajms“ izvestio da se ovde pravi najbolja pasta u Kaliforniji. Hvalospevi su se ređali iz godine u godinu, a gostiju je bilo sve više – toliko da je polovina rezervacija morala biti odbijena. Pošto nije bilo povlašćenih, a ni onih koji su mogli da rezervišu sto preko reda, holivudske zvezde su čekale i po nekoliko meseci. Neki od slavnih i stalnih gostiju su se u međuvremenu i sami našli na meniju – tako je „Dan Tana’s“ postao jedino mesto gde se mogao poručiti stejk Sinatra ili pene a la Majkl Kejn.

Kako su Amerikanci naučili da igraju fudbal

Dok je „Dan Tana’s“ usluživao neke od najvećih zvezda filma, njegov vlasnik, sada već omiljen među prijateljima, ponovo je načinio zaokret vrativši se fudbalu. Ovoga puta, želeo je da se oduži zemlji u kojoj je izgradio karijeru počevši od nule.

To nisu bili samo Amerikanci, već i sunarodnici iz Jugoslavije koji su Tanasijeviću bili prvi saigrači u ekipi. U isto vreme, želeo je da Amerikancima pokaže kako se igra pravi fudbal. Kada je prvi put došao u Ameriku ’60-tih godina, profesionalnog fudbala tada nije ni bilo. Pošto ni sama igra nije bila popularna, Tanasijevićeva ideja bila je da sastavi prvu američku fudbalsku ligu.

Profesionalne klubove pritom je morao dovesti iz drugih zemalja. Udružio se sa još dvojicom prijatelja Amerikanaca, i do 1967. godine Kalifornija je već imala ligu sa 10 klubova. Među igračima iz celog sveta, Den Tana je iz Jugoslavije doveo njih 49. Došao je nakon toga na mesto predsednika klubova u Los Anđelesu i Engleskoj, a među navijačima koji su ga znali kao producenta bile su i slavne kolege iz sveta glume. Očito da ni to nije bilo dovoljno, budući da Tanasijević u međuvremenu nije sasvim odustao ni od filma.

Povratak u Beograd i umalo film o Tesli

Dok ga je fudbal igrom slučaja odveo iz Jugoslavije, Tanasijevića je u rodnu zemlju vratila sedma umetnost. U Americi je želeo da snimi film o Nikoli Tesli, o kome Amerikanci, iako je preminuo u Njujorku, tada još uvek nisu mnogo znali.

Kamere se na kraju ipak nisu uključile. Tanasijević je, doduše, imao tri scenarija, a za snimanje su bila zainteresovana tri filmska studija. Međutim, šanse za uspeh bile su pod velikim znakom pitanja. Den Tana je znao i da bi takav filmski poduhvat iziskivao priličnu sumu novca. Umesto toga, vratio se u Beograd i kao producent udružio snage najpre sa Vlatkom Gilićem („Kičma“, 1974) a zatim i Goranom Paskaljevićem („Poseban tretman“, 1980).

Saradnja sa dvojicom reditelja iz rodne mu Jugoslavije dovela je Tanasijevića i do Kanskog festivala. Prestižne nominacije i dalje su se ređale, a nakon jednog od takvih predloga, Den Tana 1989. godine postaje član Američke filmske akademije. Osim njega, jedini u ovoj organizaciji, a da je poreklom iz Jugoslavije, bio je Denov dugogodišnji prijatelj Karl Malden.

Večna ljubav prema crveno-belom timu

Dok je fudbaleru iza kamere za rukom polazilo gotovo sve čega se latio, na popularnosti nije gubio ni najelitniji holivudski restoran. On je Tanasijeviću doneo i najviše slave, dok je za Amerikance – pogotovo one iz sveta filma – postao najzvučniji holivudski brend. Prepustivši ga svojim menadžerima, Tanasijević je imao na umu još jedan zadatak: želeo je da pomogne timu u kome je prvi put zaigrao kao tinejdžer.

Iako je i u fudbalu prešao put od igrača do predsednika klubova, „najvažnija sporedna stvar na svetu“ za Tanasijevića nikada nije bila sporedna. Tako se i u Beograd ponovo vratio 2008. godine i stao na čelo Crvene Zvezde.

Ovo je praktično bio još jedan presedan: osim Tanasijevića, u svetu sporta do tada nije bilo nikoga ko je vodio fudbalske ekipe u tri zemlje i na dva kontinenta – u Americi, Engleskoj i u Srbiji. Iako je crveno-bele vodio svega 6 meseci, nekadašnji reprezentativac je beogradskom klubu dugovao nekoliko vrednih lekcija. Shvatio ih je od malih nogu, kada je prvi put pojurio loptu: „u Zvezdi su nas kao decu učili kako da pobedimo, kako da izgubimo, kako da se ponašamo“. Od svih legendarnih fudbalera (a poznavao ih je mnogo) najviše je cenio Rajka Mitića, koji mu je pomogao da se pridruži fudbalskoj ekipi u Belgiji još kao sedamnaestogodišnjem mladiću.

Šest decenija između Beograda i Zapadne obale

Život na dva kontinenta, uz karijeru koja ga je odvukla na tri strane, za Dobrivoja Tanasijevića je značilo i život na relaciji Beograd-London-Los Anđeles. Uz to, spojio je srpsku prestonicu i Holivud i nakon smrti Karla Maldena, predloživši da njegov dugogodišnji prijatelj dobije statuu u prestonici.

Maldenovim odlaskom, Tanasijević je ostao i jedini filmadžija sa prostora Jugoslavije u Američkoj filmskoj akademiji. Od svih Beograđana, bio je možda i jedini koji je u Americi osvojio dva različita sveta – fudbalski i filmski.

Što se njegovog čuvenog brenda tiče, „Dan Tana’s“ je zadržao popularnost i iz pomalo jednostavnog razloga: meni je ostao nepromenjen gotovo od samog otvaranja. U međuvremenu, Tanasijević je vlasništvo u potpunosti prepustio menadžerima. Ipak, preduzetnost ga nije napustila ni nakon šest uzbudljivih decenija – naizmence se lateći kamere, fudbala i produkcije, i dalje uživa ugled i u svetu sporta i filma.