Dijamant brušen na kaldrmi rodnog Beograda, Dušan Prelević Prele bio je mnogo toga: fudbaler, roker, gluvator, glumac, boem, pisac, scenarista… Jednom rečju, bogomdani talenat. No, poput svakog dijamanta, nije bio u potpunosti čist. Sledio je svoje srce i navike, kojih se ni u jednom trenutku nije odrekao, i kao takav predstavljao je težak takmac za sve životne prepreke kojima je umnogome sam kumovao.

Dušan Prelević Prele rodio se 1948. godine u Beogradu, na Vračaru. Odrastao je bez "ćaleta", a majka Anka ujedno mu je bila i očinska figura, čije ime je ponosito nosio kao srednje, i koja mu je, po sopstvenom priznanju, bila najbolji drug od 13. godine.

Muzika mu je bila sve

Momka sa Crvenog krsta nije preterano zanimala škola i sve što se tiče kalupnog obrazovanja. Napustivši gimnaziju, godinu dana je pekao sajdžijski zanat, a potom su se pred njim ukazala dva puta: fudbalski ili muzičarski.

Oduvek sport broj jedan u Srbiji, fudbal je zašao u snove i ovog golobradog klinca, koji je želeo, kao i svaki njegov vršnjak, da postane drugi Šekularac. "Pikao" je "fucu" za "Bulbulder" (klubu koji nosi naziv po istomenom kraju), i za "Crvenu zvezdu". Sport je batalio kad je uvideo mora da trčkara non-stop po terenu i da po ceo dan trenira, te opredelio se, za njega, mnogo lakši put - muziku.

Sa nepunih 17 godina, imao svoju prvu svirku na igranci u Domu kulture "Braća Stamenković". "Skidao" je rok i pop pesme koje su se tada vrtele na "Radiju Luksemburg". Bez trunke znanja engleskog jezika, vrli sluhista prepevao bi ih u svom maniru. Videšvi da tu može da zaradi neki dinar, taj 5. mart 1965. godine urezao mu su u pamćenje, i označio dan kada mu je muzika ušla u krv i rekla "doviđenja". Od tog trena znao je da će se ceo život, ma kako ispalo, baviti muzikom. Sa prvim honorarom, u visini od 5000 dinara, pričao je kasnije, počastio je svoje društvo sa "pljeskama" i pivom u kafani, svom drugom domu.

Sam svoj najveći neprijatelj

Zamenivši školsku klupu za bine u salama mesnih zajednica, gde su održavale beogradske igranke, Prele bi pevao rokenrol do sitnih sata. Njegovo poimanje muzike nije se svodilo na puko tezgarenje. To je bila neopisiva ljubav, koja nije imala cenu. Bio je sorta čoveka koji nije vodio računa o karijeri zarad popularnosti u komšiluku. Mnogi profesionalni muzičari zazirali su od njega zbog njegove nepouzdanosti.

Upravo tako se opekao legendarni Kornelije Kovač, kome nije promakao Preletov hrapav, kokerovski glas. Pozvao ga je da se pridruži njegovoj "Korni grupi", ali, avaj, preka crta, kao i strast prema cugi, učinili su svoje, ne davši mu da se tamo zadrži duže od nekoliko meseci.

Prethodni gafovi označili su novo poglavlje u karijeri dživdžana iz Vidovdanske ulice - a to je bilo pozorište. Dušanov dar je sad uveliko bio znan, pa ga je Mira Trailović, dugodišnja upravnica "Ateljea 212", uvrstila u njihov nadolazeći projekat - predstavu "Kosa"; i zadala mu rolu po kojoj je Prele postao svetu poznat. Zahvaljujući njegovom glasu u prestonicu je stigao duh "Brodveja" pre više od pola veka.

Mjuzikl nije doneo samo hvalospeve, nego i drugovanje sa kolegom Krstašem, beogradskim princom, Draganom Gagom Nikolićem, kojem je u svojim zrelijim godinama namenio naslovnom ulogu u kultnom filmu "Poslednji krug u Monci", time ostvarivši se i kao scenarista.

Priliku da napravi svetsku karijeru nije ugrabio, tj. bolje rečeno grubo ju je odbio. Naime, čuveni reditelj Bob Vilson, jedan od pionira avangardnog i eksperimentalnog teatra, pogledavši Preletovo izvođenje "Kose" nameračio se da ga odvede u SAD i tamo napravi zvezdu od njega. Kumio i molio ga, a umesto potvrdnog odgovora dobio je kanonadu sočnih uvreda i pesnica od strane vračarskog kavgadžije. Samim time okončan je njegov boravak u "Ateljeu".

"Hank, Belgrade!"

Kasnije tokom svoje solo muzičke karijere otkrio je i dar za pisanje. Objavljivao je priče i eseje u "NIN-u", "Književnim novinama", "Dugi", i drugim listovima. Izdao je dve knjige, "Kako je umro Baš Čelik" i "Voz za jednu bitangu", zasnovane na pričama iz ličnog života i života (ne)znanih junaka prestonice.

Kršten od strane javnosti kao "srpski Čarls Bukovski", kojem je mogao u svakom aspektu da dostojno parira, bio je u kontaktu sa dotičnim, verovali ili ne. Za vreme 80-ih godina prošlog veka nekako je uspeo da se dokopa broja telefona slavnog Amerikanca. Jednog jutra nakon celonoćne terevenke, i dalje "pod gasom", pozvao svog pandana sa druge strane okeana. Prisećao se kasnije Prele da je u San Pedru bilo podne, i da se javio ženski glas, koji je potom pozvao starog momka rečima: "Hank, Belgrade!", reči koje su kod Preleta odjeknule sa oduševljenjem. Kao i uvek, čiča je razgovor otvorio sa "Hi, baby", a zatim ga je pitao da li je opet pijan. Na pozitivan odgovor posavetao ga je da ode na počinak kako bi sutra opet mogao da se napije.

Jednooki džek

Ako mu je muzika bila ljubav, onda mu je kafana definitivno bila ljubavnica. Njegov svakako najveći porok od rane mladosti bila je neporeciva odanost kapljici. U spoju sa britkim jezikom, nemirnom naravi, svojeglavošću, ali i osobenim osećajem za (ne)pravdu, alkohol mu je dosta zla naneo i obogaljio ga za života.

U jednom kafanskom okršaju ostao je bez oka. Ispao je džek, oprostio je svom "sparing partneru", jer je te večeri, kako je obznanio, sam preterao i izazvao kavgu. No, otada zdravstveni problemi su počeli da nižu jedan za drugim, te ubrzo je izgubio nogu od gangrene, a i ruka mu je bila van funkcije usled jedne od tuča. Međutim, to ga nije sprečilo da ostane vedrog duha i da do poslednjeg daha bije bitku sa svojim tečnim rivalom.

Namrgođeni gusar mekog srca preminuo je 2007. godine. Nikad se nije ženio, a iza sebe je ostavio dve ćerke, Dinu i Milicu, koje su, uz majku, predstavljale tri najvažnije dame u njegovom životu. Jedna od životnih krilatica bila mu je: "Hiljadu puta iscrpljen, nikad poražen."