Marko Čelebonović bio je pre svega umetnik, profesor, ali i komandant Pokreta otpora. Njegova najpoznatija dela su su "Globus", "Atelje", "Šah", "Porodica", "Advokati" kao i mnoštvo briljantnih portreta i autoportreta, impresivnih pastela, i slika rafiniranih enterijera i mrtvih priroda. Čelebonovićev opus sadrži preko četiri stotine slika i radova, nastalih u toku šest decenija dugog stvaralaštva ovog velikog slikara.

Slika: Narodni muzej u Beogradu / Marko Čelebonović - Grupa, 1931. 

Život i stvaralaštvo velikog slikara

Prezime Čelebonović je jedinstveno i potiče od jevrejskog prezimena Čelebon kome je tek Markov otac, živeći u Beogradu, dodao nastavak "ović". Marko je rođen u Beogradu 1902. godine u uglednoj i imućnoj porodici advokata Jakova Čelebonovića. Osnovnu školu je završio u Beogradu, ali nakon izbijanja Prvog svetskog rata, svoje školovanje nastavlja u inostranstvu – srednju školu završava u Atini i Švajcarskoj, a nakon srednje škole, diplomirao je pravo na Sorboni. Tokom studija u Parizu pohađao je časove vajarstva kod Antoana Burdela na Akademiji "Grand Chaumièr", a sticajem okolnosti sasvim samostalno je počeo da se bavi slikarstvom. Od 1923. godine slikarstvo bira za svoj životni poziv, a dve godine kasnije, nastanjuje se u Sen Tropeu, tada malom ribarskom mestu koje će postati njegova adresa stanovanja sve do kraja života. Prvu samostalnu izložbu priređuje u Parizu 1925. godine u salonu Tiljerije (Salon des Tuilleries), dok se u Beogradu samostalno predstavlja tek 1937. godine.

Njegovo slikarstvo treće i četvrte decenije 20. veka svrstava se u same temelje srpskog međuratnog modernizma. Učestvovao je u Drugom svetskom ratu kao komandant francuskog Pokreta otpora, a nakon rata radio je kao profesor slikarstva na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. U posleratnim decenijama Čelebonovićevo slikarstvo se menjalo zajedno sa društvom potvrđujući njegov izvanredni slikarski talenat. Bio je na visokim funkcijama u Međunarodnom udruženju likovnih umetnosti pri Unesku, kao i udruženjima likovnih umetnika Srbije i Jugoslavije. Nakon odlaska u penziju, vratio se u Sen Trope i tamo ostao do kraja svog života. Bio je član SANU i nosilac najznačajnijih odlikovanja koje dodeljuju Jugoslavija, Francuska i Amerika, za zasluge u ratu i miru.

Slika: Marko Čelebonović - Devojka i lišće, 1948. 

Magičar malih čuda svakidašnjeg života

Dela Marka Čelebonovića su karakteristična po orijentalnom balkanskom duhu kojim odišu, naročito kada govorimo o bojama. Visoke kvalitete svojih crteža ostvarivao je sa neverovatnom lakoćom, kao u igri. Kada se posmatraju njegova dela, stiče se utisak da on, samo sa nekoliko slobodnih pokreta, dotakne papir iz čije beline odmah izroni ono što je slikar na njemu naslutio. Njegove slike odišu vedrinom koja, uprkos tamnim i teškim akcentima na nekim slikama, dominira Čelebonovićevim slikarstvom.

I na platnima, i na papiru, Čelebonović tu vedrinu ostvaruje slikajući predmete koji ispunjavaju naš svakodnevni život: čaše, boce, krčage, čorbaluke, mlinove za kafu, kineske kutije, komode, globuse, čajnike, čekić, makaze, lonce i šahovske table, slikajući jabuke, narandže, lubenice, tikve, paprike, cveće. Ipak, njegov ljubimac je bio paradajz koji se pojavljivao najčešće na njegovim slikama. Ovo nabrajanje bi se moglo zaključiti rečima Miodraga B. Protića, koji piše: "Za Čelebonovića bi se moglo kazati ono što je Kasu kazao za Vijara — da je magičar malih čuda svakidašnjeg života".

Slika: Marko Čelebonović - Mrtva priroda, II, 1960. 

Mrka, zelena i srebrna faza Čelebonovićevog slikarstva

Likovni kritičari prepoznaju više faza u Čelebonovićevom slikarstvu: mrku, zelenu i srebrnu. Međutim, ne bismo pogrešili ako bismo sve te faze doživeli kao jednu. Kao plavu zato što je na njegovim slikama plavo i ono što je u prirodi crveno.

Čelebonović je u intervjuima znao često da kaže:"U većini mojih slika postoji transpozicija onog što je vidljivo u nešto što odgovara osećanju svečanog. Svečanost je sam život. Svečanost nije slavlje."