Malo je stihova iz "Antologije srpskih svečanih pesama" koje bi naizust izrecitovao baš svako. Zapevajte nekome samo tri reči – Igrale se delije..., i taj bi vas bez sumnje makar prvu strofu zapratio k’o iz topa.

Ako ga upitate i za ime gospodina koji ih je sastavio, teško da će se naprečac setiti pesnika Milorada Petrovića. Spram pesme koja je ušla u svačije uho, ime njenog autora ostalo je u senci slavnih stihova.

Oni sami, pak, spontano su našli put do zbornika srpskog folklora. Poznavaoci književnosti svrstavaju ih među najpevljivija poetska dela, a prilično je dug i spisak kompozitora koji su ih "prisvojili" za svoje horske melodije. Što se tvorca stihova tiče, njegova životna priča ostala je daleko manje proslavljena.

Trubadur u opancima sa podnožja Kosmaja

Od većine manje ili više čuvenih figura srpske književnosti, Milorad Petrović Seljančica nikad se u pravom smislu nije svrstao među "klasike". S nekima od njih se jeste družio, pa tako i stari Beograd pamti kako je vreme provodio sa Disom, Borom Stankovićem i Simom Pandurovićem. Ipak, životni put pre ga je vodio ka seoskim školama nego stecištima boema. Na selu je i rođen godine 1875., u Velikoj Ivanči kraj planine Kosmaj. Ovde je završio osnovnu školu, da bi potom gimnaziju upisao u Beogradu.

Već nakon toga iz prestonice odlazi u učiteljsku školu u Aleksincu. Kada je i sam počeo da podučava đake, upošljavao se po seoskim školama širom Kraljevine – u Stojniku, Krčmarima, Raniloviću i Mladenovcu. Njegovi savremenici beleže kako su mladog učitelja gotovo svi poznavali po šumadijskoj narodnoj nošnji. Uvek odeven kao čovek "iz naroda", ispod košulje je nosio i jedan platneni smotuljak. Tu je stao grumen zemlje sa njive iz Petrovićevog rodnog sela, koga je učitelj čuvao kao amajliju.

Otuda je zbog specifičnog stila odevanja dobio nadimak "Seljančica", a narodna tradicija odjeknula je i u njegovim stihovima. Ona je poeziju Milorada Petrovića činila drugačijom od one iz pera poznatijih pesničkih imena njegovog vremena. Pesme su mu, ipak, lako osvajale narod, te je i Petrović još za života stekao jedinstvenu prepoznatljivost. Bio je povrh svega i porodičan čovek, izrodivši četvoro dece sa suprugom Ružom koju je poznavao iz školskih dana.

Nevesela sudbina zaboravljenog pesnika

Dolaskom Balkanskih ratova, Petrović će seoske škole zameniti borbama na frontu. Otisnuo se najpre u bitku kod Kumanova, a početak Velikog rata dočekao je kao učesnik Kolubarske bitke. Već tada je najviše ispaštalo pesnikovo zdravlje – oboleo je od tifusa, ali uprkos tome nije napuštao front. Prošavši Albansku golgotu, ostao je u borbama do kraja rata.

Odvojen od porodice, živeo je nakon toga u Kruševcu i Beogradu. Od tuberkuloze se, ipak, nikad nije oporavio, a zdravlje je naposletku nastavilo da mu se pogoršava. Mada su njegovi stihovi u narodu već zaživeli svojom prepoznatljivošću, Petrović je, preselivši se u Beograd, živeo u sve većem siromaštvu.

Gubeći bitku sa bolešću, Seljančica je nekako našao snage da preživi još koju godinu. Supruga Ruža, koja je te 1921. godine uz njega provela poslednjih nekoliko nedelja, sećala se pesnikovih proročkih reči: 3. marta joj je rekao da će umreti 17. aprila.

Očito, nije pogrešio – istog dana preminuo je u 46. godini. Sahranjen je na prestoničkom Topčiderskom groblju, ali je mesto na kome počiva ostalo bez nadgrobnog spomenika.

Stihovi proslavljeni melodijama srpskih kompozitora

Iako je poslednje godine proveo u nemaštini i prepušten sebi, Seljančice su se sećali i poznatiji književnici i kritičari. Jovan Skerlić je hvalio njegovu zbirku pesama "Vaskrsenje", a Petrovićeva poezija je u ono vreme bez izuzetka oduševljavala čitaoce.

Ubedljivo najpoznatiji su, ipak, ostali legendarni stihovi "Igrale se delije", "Jesen stiže, dunjo moja," "Čini se, čini", "Ne luduj Lelo, čuće te selo", kao i dramski komad "Čučuk Stana" iz 1907. godine. Mada se teško mogla porediti sa poezijom njegovih savremenika, najjači adut Petrovićevih stihova bila je njihova izuzetna pevljivost.

Otuda su ga većinom proslavili kompozitori. Jedan od njih bio je Božidar Joksimović, koji je melodiju na stihove o delijama komponovao 1919. godine. Na podužoj listi potom su se našli i Stanislav Binički, Petar Konjović, Isidor Bajić, Davorin Jenko, Stevan Hristić, Josif Marinković, Kosta Manojlović, i Stevan Mokranjac, a njihova muzika je stihove Milorada Petrovića učinila još prepoznatljivijim.

Po tome ga naposletku znaju i oni koji za njega nikad nisu čuli. Uprkos tome, Milorad Petrović zauzeo je posebno mesto u srpskoj književnosti. Od sećanja na njegov težak život gotovo da ništa nije ostalo ostalo, osim spomen biste u mladenovačkoj opštini kojoj pripada i njegova rodna Velika Ivanča.