Kao protivnik ideologije komunizma i predsednika Josipa Broza, Crnjanski je sa suprugom Vidom Ružić bio prinuđen da ostane van Srbije. U emigraciji su proveli još niz godina nakon rata. Preselivši se u London, nastavljaju i skroman zajednički život.

Izazovi zajedničkog života u tuđini

Osim pisanom rečju, Miloš je tih godina zarađivao kao knjigovođa obućarske radnje. Uz to je raznosio knjige i za jednu fimu u čuvenoj ulici Pikadili. Život u izgnanstvu, ipak, nije bio idiličan. Tokom 25 godina boravka u Londonu, Miloš i Vida su često bili na meti emigracijske službe. Konstantne provere, nenajavljeni dolasci, čak i provale u sobu, pratili su život u tuđini i nemogućnost povratka u zemlju.

No, sve ove nedaće otkrile su i bezuslovnu prirodu njihove ljubavi. Iako novca nije bilo mnogo, Vida je u spisateljskom radu beskompromisno podržavala Crnjanskog. Rado ga je slušala i znala je sve njegove knjige i pesme. Kako bi zaradili nešto više novca, obrela se u krojačkom zanatu šijući haljine za lutke u modnoj kući "Herods".

I Crnjanski je svojoj izabranici uzvraćao beskompromisnim obožavanjem. Uprkos tome, umela ga je katkad na ulici zateći u društvu nepoznatih dama: "on zastane, uplaši se, a ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča", napisala je jednom prilikom o navikama voljenog supruga.

Dobro ga je poznavala, jer "bio je pravi kicoš i ženskaroš". Nije joj bila strana ni njegova naprasita priroda. Čak i kad bi ulazio u sukobe bez imalo takta, uvek bi nalazila način da ga izvuče iz nevolje – uz izvinjenja i objašnjenja, tokom svih 25 godina koliko su proveli u Londonu.

Onima koji su pokušali da odgonetnu detalje njenog života, Vida se, pak, činila i plemenitom i jakom. Činilo se i da je uprkos tome često skrivala emocije, ali je na supruga uvek gledala s bezgraničnim poštovanjem. Bez izuzetka mu se obraćala sa "Vi" i "Vi, Crnjanski", a za sve koji su ih poznavali, bilo je nemoguće zamisliti ih jedno bez drugog.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Miloš Crnjanski

Prvi i poslednji rastanak: ljubav koju je mogla da rastavi samo smrt

Godine 1965., Miloš i Vida Crnjanski se napokon vraćaju u Beograd. 12 godina kasnije i zašavši u 84. godinu života, slavni pisac je počeo da odbija hranu. Po svedočenjima njegovih prijatelja, nekoliko trenutaka pred smrt ponavljao je kako bi želeo, kada tome bude vreme, da njegova Vida počiva pored njega. Poslednji put izgovorivši njeno ime, preminuo je 30. novembra 1977.

Miloš Crnjanski je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. U želji da sačuva uspomenu na supruga, Vida je darovala novac za osnivanje Zadužbine koja je ponela piščevo ime. Time se pobrinula da dela Crnjanskog budu objavljivana u Srbiji i inostranstvu.

I Vida je u svom testamentu iskazala želju da bude sahranjena kraj supruga. Deset meseci kasnije, izgovorila je stihove pesme Lament nad Beogradom: "A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje".

To su bile poslednje reči pre nego što je sklopila oči poslednji put. Za razliku od Miloša Crnjanskog, Vidino ime je tek retke asociralo na ime slavnog književnika. I njena i Miloševa poslednja želja na kraju su ostale neispunjene – umesto kraj supruga sa kojim je ostala do poslednjeg dana, Vida je na Novom groblju sahranjena u porodičnoj grobnici Ružić.