Kada je na izmaku ’60-tih zaigrao (i zasvirao) na malim ekranima, svi su se širom bivše Juge saživeli s njegovim šarmom. Omaleni, crnomanjasti kontrabasista beše deo tročlane skupine muzikanata, ali je ubrzo pokupio simpatije dostojne jednog frontmena. Tako dobroćudan i „običan“, pomalo je i smešno pričao. Zato su ga oni ispred ekrana još više simpatisali, stičući dojam kao da ga poznaju iz susedstva.

Sjajnu ulogu Burduša oživeo je Jovan Janićijević (1932 - 1992). I ispred i iza ekrana, od tada su mu i prikačili nadimak po dobrodušnom muzikantu iz TV serije. Nakon 10 epizoda, već iduće godine (1970) je zbilja postao „frontmen“ u istoimenoj filmskoj komediji. Ubrzo ga je, osim saradnika i jugoslovenskog gledališta, primetio i legendarni američki „Vojvoda“, Džon Vejn.

Snalažljivi mladić iz Sarajevske ulice

Da su se zvezde drugačije poravnale, Janaćko – kako su mu odmilja tepali – zasigurno bi oteo slavu i Marlonu Brandu ili zasenio velikog Al Paćina. Slavni reditelj Kopola smatrao je da bi upravo on bio dostojni Don Korleone, „glava i brk“ Koze Nostre. Tim pre što bi, ako složi dežmekasti izraz, mrgudan pogled i prozbori „balkanskim“ engleskim, autentično oživeo i sicilijanskog bosa.

Do tad su se i Burdušu poneke zvezde gotovo sporadično ravnale. Davno pre nego što su ga „Muzikanti“ lansirali među jugoslovenske glumačke legende, teško da je i sam pomišljao da će se naći među njima. Na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju Janićijević je došao sa seoskog imanja u Maskarama kraj Varvarina.

Tu je i rođen u skromnoj sedmočlanoj porodici. Kada mu je otac Janićije, do tada učitelj, dobio službu u beogradskoj poštanskoj službi, mali Jovan se 1934. godine sa familijom seli u Sarajevsku ulicu.

Nadolazeće godine bile su daleko od idiličnih. Svoj prestonički dom je izgubio onog aprilskog jutra kada su okupatori 1941. zasuli Beograd bombama. Srećom, porodica je jutro dočekala u podrumu zgrade. Porodični stan na poslednjem spratu je potpuno izgoreo.

I nadalje ga život nije preterano mazio. Janićijevići su najpre živeli u poštanskim kancelarijama, Jovanovog oca potom hapsi specijalna policija, a mati, inače domaćica, hranila je petoro dece tako što je danonoćno šila.

U takvim se prilikama i Jovan umeo snaći. Sa vršnjacima je iz narodnih kuhinja „zajmio“ nemačke konzerve, a onda bi se sklanjali u prestoničke podzemne lavirinte. Posle rata je ubrzo prekinuo i sa školom, kad ga je strogi otac poslao na selo kako bi radio na imanju.

„Ja više nemam šta da te učim!“

Igrom slučaja, jedna od Jovanovih sestara imala je u Beogradu tih godina slavnu prijateljicu. Naumila je da zamoli Miru Stupicu da pokuša da pomogne Jovanu, pošto mu je predložila da oproba sreću kao glumac.

Umesto Mire je to ipak učinio Bora Todorović. Glumičin brat je već bio na drugoj godini Akademije, a čuvši Jovana kao recitatora, sve što je mogao reći bilo je „Ja više nemam šta da te učim!“.

Tako je daroviti Jovan 1951. godine postao student Akademije. Podučavajući mladića koji nije imao ni položenu maturu, njegov profesor, Tomislav Tanhofer, često ga je i otvoreno hvalio. Njegov pitomac je, kako je smatrao, zasluživao ocenu 100. Janaćko uskoro postaje i član Beogradskog dramskog pozorišta, gde 1953. godine započinje glumačku karijeru.

Prve uloge na malim i velikim ekranima

Do tih godina Jovan beše mladić koji je stasao boreći se za koricu hleba. Sada su daske koje život znače postale i najveća prekretnica. Daleko je još bio od muzikantskog nadimka, ali je lako osvajao ne samo kolege glumce, već i režisere i uloge.

Na bioskopskom platnu debitovao je 1956. godine u drami Potraga. Zapazio ga je potom i reditelj filma Subotom uveče. Pored ostvarenja koje je te godine postalo hit među gledalištem, Jovan dobija odskočnu dasku za zapaženije uloge.

Tu se pokazao i njegov dar za oživljavanje protagonista raznolikih karaktera. Mnogi su njegovu glumu opisivali kao stvarnu, a granicu su brisale Jovanova harizma, temperament i umeće saživljavanja sa ulogama. Imao je i prepoznatljive fiziče crte, te je bio idealni vestern negativac zbog guste kose i zagasitih očiju. Otuda je iznosio i uloge melodramskih buntovnika, a kasnije će se pokazati i druga Janaćkova strana: šarmantna i duhovita, kakvog su ga i inače znali. Van scene su svi prepoznavali njegovu dobrodušnu narav, a svoje kolege je plenio strpljenjem i toplinom.

Nastaviće se...