Velika Britanija, Francuska, Petrograd i zatim Beograd – počev od završetka Velikog rata, Vinaver je svoj diplomatski staž započeo obilazeći Evropu duž zapada i istoka. Tih godina je Stari kontinent bio i pod odjekom Oktobarske revolucije. Iz Vinaverovog nastupa, kada je povodom revolucionarnih previranja javno govorio pred publikom beogradske „Kasine“, nije se naslućivao njegov sapatnički stav prema carskoj Rusiji. Otuda se stekao utisak da se novinar i diplomata nije protivio pobuni revolucionara.

Na nišanu podozrivih saradnika

Zbog toga su ga, pak, mnogi svrstali u tabor nalevo orijentisanih. Godinama je takvu etiketu nosio i među Beograđanima, ali je i dalje znao ugađati svom nestalnom duhu. Okrenuo se novinarstvu, a pronašao je svoje „jato“ među tada mladim, modernistički nastrojenim piscima poput Rastka Petrovića, Crnjanskog, Dragiše Vasića i Rake Drainca.

Smenjivala su se zatim diplomatska i dopisnička zaduženja: od saradnje sa beogradskim listovima do delegacijskog angažovanja u Ženevi. No, i ovde je Vinaver umeo da padne u nemilost kolega dopisnika.

Pre svega, teško je bilo parirati ovom jezičkom znalcu. Vinaver je besprekorno vladao nemačkim, italijanskim i francuskim jezikom, što ga je stavljalo u prednost i kao stranog dopisnika. Dok je u jednom od svojih kolega imao i ličnog prijatelja koji je štovao njegov rad, u drugome je stekao suparnika prilično zavidnog i nepoverljivog u njegovu snalažljivost. Međutim, upravo je time osvojio i podršku, najpre onih koji su u njegovom radu prepoznali posvećenost i inicijativu.

Između ambicija i ljutih okršaja

Vinaverovi okršaji sa nepoverljivim saradnicima nisu se na tome završili. Još jedna nemila epizoda dogodila se nekoliko godina kasnije: oštroumni novinar se zbog nejasne raspodele nadležnosti s jednim dopisnikom u Berlinu najpre sukobio rečima. Vinaver je, pak, u Nemačkoj službovao kao ataše za kulturu, ali je potkačivanje između dvojice dopisnika, počev od 1929., potrajalo naredne dve godine.

Prepirka je eskalirala tek februara 1931., i to fizičkim obračunom. Na Vinaverovu sreću, nakon ovog ekscesa ipak nije izvukao deblji kraj. Njegov suparnik je dobio premeštaj iz Berlina, dok su sva preostala zaduženja pripala Vinaveru.

Sada i kao zvanični ataše za štampu, na tom mestu je proveo naredne tri godine. Imao je za to vreme da ponovo postupi po savesti i stane na put kritikama koje je na račun Jugoslavije iznosila nemačka štampa. Povratak u Beograd je, pak, doneo nova previranja: od pokušaja da ga se skloni iz državne službe, do tesne saradnje sa predsednikom vlade i ministrom inostranih poslova.

Nije pritom iščezla ni njegova satirična strana – Vinaver se pred kraj 1934. godine našao kao jedan od pokretača „Ošišanog ježa“. Međutim, teško da je mogao da izbegne okolnosti u kojima su se režimska previranja prelamala na njegovim leđima. Iako je iz tih razloga i penzionisan koju godinu pre Drugog svetskog rata, dočekalo ga je uprkos tome i odlikovanje: godine 1937. mu je uručen orden Legije časti IV stepena.

 

Nastaviće se...